Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Naslov članka zvuči kao početak američke prohibicije od prije stotinjak godina – one koja je, umjesto ‘moralnog preporoda’, donijela procvat gangstera, tajne barove iza lažnih vrata, švercere sa i bez brkova i čitavu galeriju likova koje je Hollywood poslije pretvorio u novi žanr.

U našoj verziji priče nema ni Al Caponea ni tajnih barova, ali ima nešto jednako zanimljivo: kako jedna naizgled ‘tehnička’ odluka o alkoholu može promijeniti navike, ekonomiju kvartova i svakodnevne rituale. A usput je ostavila i tragove u popularnoj kulturi – pa čak i jedan lijepi neboder na Jadranskom trgu u Rijeci, no to je priča za poseban članak. Ovdje, pak, nije riječ o klasičnoj zabrani alkohola kao takvog.

Ključna razlika – i razlog zašto ova tema često sklizne u krivu stranu – jest što zabrana prodaje nije isto što i zabrana točenja. Prodaja znači trgovinu: police, blagajne, benzinske, kioske, dostavne aplikacije, “još samo jednu” usput na putu kući… Točenje znači ugostiteljstvo: kafiće, restorane, klubove, konobare i onaj trenutak kad piće nije samo proizvod nego dio izlaska. U praksi ta razlika mijenja sve. Jedno pravilo cilja naviku kupovanja i ‘kućne zalihe’, drugo udara na društveni život i noćne izlaske.

OVO NIJE PROHIBICIJA

Drugim riječima: ovo nije prohibicija. Ali jest ogledalo našeg odnosa prema alkoholu – i prema ideji da se navike mogu regulirati satnicom, blagajnom i natpisom na vratima. U ovom slučaju radi se o tome da Vlada razmatra zabranu prodaje alkohola nakon osam sati navečer u trgovinama, no pravo na prodaju i točenje ostaje restoranima, barovima i ostalim ugostiteljskim objektima.

No jedna vrsta zabrane već postoji. Ono što postoji su ciljane zabrane (maloljetnici, sportski objekti, ‘pijane osobe’…), a od veljače 2026. je aktualan i prijedlog kojim bi se gradovima/općinama dalo pravo da lokalno uvedu zabranu večernje/noćne prodaje u trgovinama.

ŠTO JE VEĆ SADA ZABRANJENO

1. Prodaja alkohola maloljetnicima u trgovinama (do 18 godina)

U trgovini na malo zabranjena je prodaja alkohola osobama mlađima od 18. Na prodajnim mjestima mora biti istaknuta oznaka o zabrani prodaje maloljetnicima. Prodavač smije / treba tražiti osobnu iskaznicu ako procijeni da je kupac mlađi od 18. Za prodaju alkohola mlađima od 18 predviđene su novčane kazne, npr. za pravnu osobu od 660 do 39.810 €, a za odgovornu osobu / fizičku osobu od 530 do 9.290 €. Ponovno je važno istaknuti da plaćena kazna nije porezno priznati trošak, a plaćena kazna u ime odgovorne osobe predstavlja dohodak u naravi i oporezuje se na taj način, što sve dodatno poskupljuje nepoštivanje zabrane.

2. Usluživanje / dopuštanje konzumiranja alkohola maloljetnicima u ugostiteljstvu (do 18 godina)

U ugostiteljskim objektima zabranjeno je uslužiti ili dopustiti konzumiranje alkohola osobama mlađima od 18. Također mora biti istaknuta oznaka zabrane, a ugostitelj može tražiti dokaz dobi. Dodatno, bitno je istaknuti da lokalna samouprava već sada može zabraniti usluživanje alkohola u ugostiteljskim objektima u određenom dijelu dana.

3. ‘Davanje’ alkohola pijanoj osobi (i maloljetniku ispod 16)

Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira propisuje da se kažnjava onaj tko daje alkoholna pića pijanoj osobi ili maloljetniku ispod 16 godina (novčana kazna 200 – 1000 €). Ovo u praksi može zahvatiti i prodaju / posluživanje ako je osoba očito pijana.

4. Sportski objekti

Na prostoru sportskog objekta nije dozvoljena prodaja i distribucija alkoholnih pića (po Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima).

5. Lokalne odluke (često se miješa s ‘prodajom’)

Mnogi gradovi / općine imaju odluke o zabrani konzumiranja / nošenja / posjedovanja alkohola na javnim površinama (to nije isto što i zabrana prodaje u dućanima). Na primjer, grad Vis zabranjuje konzumiranje / nošenje / posjedovanje alkohola na javnim površinama (uz neke iznimke).

ZABRANA PRODAJE NAKON 20 SATI

Država ne uvodi nacionalnu mjeru, nego daje lokalnoj samoupravi autonomiju donošenja odluke

U javnost je dospio aktualan Vladin prijedlog izmjena Zakona o trgovini koji bi mogao promijeniti način na koji se alkohol kupuje u večernjim i noćnim satima, ali ne tako da se uvede jedinstvena zabrana za cijelu Hrvatsku. Najvažnija novost u prijedlogu jest da država ne propisuje nacionalnu zabranu prodaje alkohola, nego gradovima i općinama daje ovlast da, ako žele, same ograniče prodaju alkohola na svom području.

Drugim riječima, Zagreb, Split, Rijeka, Osijek ili bilo koji drugi grad / općina ne bi automatski dobili zabranu ‘po sili zakona’, nego bi lokalna samouprava mogla odlučiti želi li i na koji način uvesti ograničenje. Time se odgovornost i politička odluka prebacuju na lokalnu razinu, uz argument da različite sredine imaju različite probleme – negdje se radi o noćnom neredu i javnom redu, negdje o pritužbama stanara, a negdje, možda, problema nema.

Okvir koji se spominje: 20:00 – 06:00

U medijskim i službenim objašnjenjima najčešće se spominje vremenski okvir od 20:00 do 06:00 sati. To je okvir unutar kojeg bi gradovi i općine mogli zabraniti prodaju alkohola u večernjim i noćnim satima, odnosno ograničiti ga na način koji smatraju primjerenim. Važno je, međutim, naglasiti na što bi se takva zabrana odnosila: prema dosad dostupnim informacijama, ograničenje bi se primjenjivalo na trgovine i kioske, dakle na maloprodaju. Ne bi se odnosilo na ugostiteljske objekte poput kafića i restorana, gdje se alkohol toči u sklopu usluge i pod postojećim pravilima rada.

Moguća zabrana i za online prodaju i dostavu

Prema nekim prijedlozima i interpretacijama, zabrana ne bi obuhvatila samo fizičku kupnju u trgovinama i kioscima, nego i internetsku prodaju, odnosno dostavu alkohola u razdoblju zabrane. To bi moglo uključivati i dostavne aplikacije te online narudžbe, čime bi se pokušalo spriječiti da mjera bude zaobiđena jednostavnim ‘klikom’ nakon 20 sati. Ako bi se takva odredba doista ugradila u konačni tekst, to bi značilo da bi lokalna odluka potencijalno utjecala i na dostavne servise, ali i na trgovce koji alkohol prodaju putem interneta. U praksi bi to otvorilo dodatna pitanja provedbe i nadzora, ali i jasnog definiranja što se sve smatra internetskom prodajom i kada se transakcija smatra dovršenom.

Zašto se mjera predlaže: zdravlje, mladi i javni red

Ministarstvo gospodarstva kao razloge uvođenja ovakve mogućnosti navodi zaštitu zdravlja, osobito mladih, te javni red. U priopćenju se spominje i tvrdnja da je Hrvatska među državama Europske unije s visokom potrošnjom alkohola, uz podatke o opijanju mladih kao dodatni argument za pooštravanje dostupnosti u noćnim satima.

Istodobno, dio izvještaja i trendova posljednjih godina ide u smjeru da generacija Z pije manje od generacija prije, što ovu raspravu čini složenijom: je li problem doista u ‘mladima općenito’, ili je fokus na određenim rizičnim skupinama i specifičnim obrascima ponašanja u kasnim satima? U tom smislu, lokalni model odlučivanja može se tumačiti i kao pokušaj da se mjera prilagodi stvarnim okolnostima na terenu, umjesto da bude jednaka za sve.

Nema automatske zabrane: potrebna su dva koraka

Važno je primijetiti da se zabrana prodaje alkohola nakon 20 sati ne bi počela primjenjivati sama od sebe ni u jednom gradu ili mjestu. Da bi se u nekoj sredini doista uvela, moraju postojati dva preduvjeta.

• Prvo, moraju se usvojiti zakonske pretpostavke, odnosno izmjene Zakona o trgovini koje uopće daju ovlast gradovima i općinama da uvedu ograničenje prodaje u određenim satima.

• Drugo, čak i nakon što zakon stupi na snagu, nužna je konkretna odluka grada ili općine. Ta odluka mora jasno definirati što se zabranjuje ili ograničava, na kojem području vrijedi (npr. cijeli grad ili određene zone) i od kada se počinje primjenjivati.

Tek kombinacija ta dva elementa – zakonskog okvira i lokalne odluke – znači da bi zabrana u nekom mjestu postala stvarnost. Do tada, sve ostaje na razini prijedloga i mogućnosti, a ne obveze.

Lokalna mjera s lokalnim posljedicama

Upravo zato ova tema izaziva interes: ne govori se samo o alkoholu, nego o tome tko i kako donosi odluke koje mijenjaju svakodnevicu. Ako prijedlog prođe, gradovi i općine dobit će alat koji mogu, ali ne moraju koristiti. Hoće li ga primjenjivati široko ili selektivno, hoće li obuhvatiti i online prodaju te kako će se sve skupa nadzirati u praksi – o tome će, barem formalno, odlučivati lokalna politika i lokalne okolnosti.

KAD EUROPA ‘SPUŠTA ROLETU’ NA ALKOHOL

U nekim zemljama nema kupnje nakon 20 sati, u drugima ni nedjeljom

Dok se u Hrvatskoj ovih tjedana vodi rasprava treba li i kako ograničiti večernju / noćnu prodaju alkohola u trgovinama, neke zemlje u Europi već godinama imaju jasna pravila: negdje je alkohol u dućanu dostupan samo do 20:00, negdje do 21:00, a negdje je kupnja jačih pića prepuštena državnim monopolima s ograničenim radnim vremenom.

BALTIK: SATNICA SE POŠTUJE I VRIJEDI ZA ONLINE KUPNJU

U Litvi su pravila među najstrožima u EU: alkohol se u trgovinama smije prodavati od ponedjeljka do subote 10:00 – 20:00, a nedjeljom 10:00 – 15:00. To u praksi znači da ‘brza kupnja vina’ kasno navečer jednostavno ne postoji. Latvija je od 1. kolovoza 2025. skratila vrijeme prodaje od ponedjeljka do subote od 10:00 – 20:00 i nedjeljom 10:00 – 18:00, a ograničenje se odnosi i na web-stranice i mobilne aplikacije. U Estoniji je maloprodaja alkohola u trgovinama dopuštena u razdoblju 10:00 – 22:00, s iznimkama poput međunarodnih zračnih luka i međunarodnog prometa.

SJEVER: ‘NE NAKON POSLA’ I (često) kROZ DRŽAVNI MONOPOL

U Finskoj je opće pravilo za maloprodaju: alkohol s više od 2,8% može se prodavati najranije od 9:00 i najkasnije do 21:00, neovisno o tome radi li trgovina dulje. Norveška ima posebno strogi model: za alkohol ‘grupe 1’ (do 4,7%) zakon navodi normalno vrijeme (npr. do 18:00, odnosno do 15:00 uoči nedjelja / blagdana), ali ključno je da prodaja ne smije ići kasnije od 20:00 radnim danom i 18:00 uoči nedjelja / blagdana, a nedjeljom i blagdanom se ne prodaje.

U Švedskoj i Islandu ‘večernja zabrana’ često je posljedica toga što se vino i žestoka pića kupuju u državnim trgovinama s ograničenim radnim vremenom. Švedska dopušta prodaju jačih pića praktički isključivo kroz Systembolaget dok su obične trgovine ograničene na pića do 3,5% alkohola. Na Islandu, prema navodima javnog servisa, zakon propisuje da državne trgovine moraju biti zatvorene nedjeljom, a općenito rade kraće nego klasični supermarketi. (RÚV)

OSTALI

U Turskoj je uvedena izričita zabrana maloprodaje alkohola u trgovinama od 22:00 do 06:00 (ugostiteljstvo ima druga pravila). Prema dostupnim podacima, u Rusiji se u izvorima o nacionalnoj politici spominje federalno ograničenje koje zabranjuje prodaju alkohola od 23:00 do 08:00, uz napomenu da regije mogu uvoditi i stroža pravila.

RAZLOZI OGRANIČENJA PRODAJE

Nordijske i baltičke zemlje nisu uvele stroga pravila zbog jednog razloga, nego zbog kombinacije povijesnog iskustva s velikim štetama od alkohola i pristupa javnog zdravlja koji naglasak stavlja na kontrolu dostupnosti alkohola. U Nordijskim zemljama tome je prethodila duga tradicija pokreta umjerenosti pa su razvili sustav u kojem alkohol nije ‘obična roba’: državni monopoli, ograničeni sati prodaje, visoke trošarine i stroga pravila reklamiranja – s ciljem smanjenja impulzivne kupnje i težih posljedica poput nasilja, nesreća i hospitalizacija.

Baltičke zemlje su u novije vrijeme pooštravale mjere jer su imale izražene probleme s potrošnjom i alkoholno povezanim mortalitetom i ozljedama, pa su posegnule za paketom mjera: kraćenje radnog vremena prodaje, ograničenja oglašavanja, podizanje dobnih granica i veće trošarine. S druge strane, zimska vječna noć i duga razdoblje bez svjetla mogu biti važan kontekst jer kod dijela ljudi pogoršavaju raspoloženje i potiču ‘samoliječenje’ alkoholom, ali to nije jedino objašnjenje. Ključna logika restrikcija je praktična: što je alkohol teže dostupan, posebno navečer i noću, to je manje štete.

ZAKLJUČAK

Zabrane, osobito one koje zadiru u svakodnevne navike poput kupnje alkohola nakon 20 sati, ako nisu jasno i uvjerljivo obrazložene te ako se njihova provedba ne nadzire sustavno i pravedno, u pravilu ne donose korist društvu. Umjesto toga često proizvode suprotan učinak: stvaraju dojam proizvoljnosti, potiču ‘snalaženje’, sele potrošnju u druge kanale (ranije gomilanje zaliha, kupnju ‘na crno’, prekograničnu kupnju), a istovremeno opterećuju one koji se pravila drže. Kada se zabrana doživljava kao kazna bez jasnog smisla, ona ne gradi odgovorno ponašanje nego otpor i nepovjerenje.

Zato bi svaka ovakva mjera morala imati tri čvrsta uporišta:

• transparentan cilj (što se točno želi smanjiti – maloljetničko opijanje, noćne incidente, prometne nesreće, obiteljsko nasilje ili nešto drugo);

• mjerljive pokazatelje uspjeha (npr. broj intervencija hitne pomoći, prekršaja, prijava narušavanja javnog reda, prometnih nesreća u noćnim satima);

• jednaku i dosljednu provedbu bez selektivnog nadzora. Bez toga zabrana ostaje samo simbolična gesta – dobra za naslove, ali slaba kao javna politika.

Stoga se učinak svake zabrane treba procjenjivati redovno i sustavno: kroz podatke, ne dojam; kroz usporedbe prije i poslije, ne kroz pojedinačne anegdote; i uz spremnost da se mjera prilagodi ili ukine ako ne daje rezultate ili stvara štetu veću od koristi. Jer smisao regulacije nije ‘zabraniti radi zabrane’, nego postići stvarni javni interes – uz minimalne ‘nuspojave’ i maksimalno povjerenje građana.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Kad se govori o ‘posebnoj vezi’ Hrvatske i Njemačke, to nije diplomatska fraza nego društvena činjenica. Desetljeća migracija i rada u obje zemlje, obiteljske i poslovne mreže, turizam i studentske razmjene stvorili su jedan od najširih i najvećih ‘mostova’ koje Hrvatska ima prema svijetu. Treba spomenuti i da su brojne bitne osobe u Hrvatskoj na području znanosti i medicine, kulture, arhitekture i politike podrijetlom bili Nijemci, npr. Strossmayer, Bolle, Lisinski, Vraz, Wickerhauser, Šercer…

U praksi to znači: njemački standardi rada i poslovanja već dugo žive u hrvatskim tvrtkama, a hrvatske navike potrošnje i sezonalnost sve više ulaze u njemačke kalkulacije – osobito u robi široke potrošnje (FMCG).

Zato pitanje iz naslova: “Je li Hrvatska Njemačka ili je Njemačka Hrvatska?”, nije igra riječima. To je način da se opiše ono što se znanveno naziva konvergencija: približavanje u ekonomskim pravilima, ulaganjima, tržišnim strukturama i očekivanjima potrošača. A FMCG sektor je idealno ogledalo te konvergencije jer je prvi koji osjeti promjene u kupovnoj moći, regulativi, trošku rada i povjerenju u institucije.

ULAGANJA

Njemački kapital u HR ‘stalan gost’, hrvatski u DE ‘vikendputnik’

U službenoj statistici izravnih ulaganja vidi se asimetrija, ali i trend dvosmjernosti ulaganja. Prema podacima HNB-a, izravna ulaganja iz Njemačke u Hrvatsku u 2024. iznosila su oko 266,4 milijuna eura, a u prva tri tromjesečja 2025. oko 327,5 milijuna eura; ukupno od kada se prate, riječ je o oko 5,56 milijardi eura ulaganja u Hrvatsku. Činjenica je da je zbog nepovoljnog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja dio njemačkih ulaganja bio kanaliziran kroz Austriju pa su tako neke od perjanica u FMCG sektoru – koje su njemački brendovi – na papiru izravni vlasnici kompanije sa sjedištem u Austriji.

Istodobno, hrvatska izravna ulaganja u Njemačku su značajno manja: u 2024. bilježi se oko -20 milijuna eura (neto razduživanje/izlazak) dok je u prva tri tromjesečja 2025. zabilježeno oko 41,7 milijuna eura, uz kumulativno oko 210,4 milijuna eura. Za FMCG ova je razlika važna jer kapital ne donosi samo novac nego i standarde: logistiku, ugovorne prakse, upravljanje kategorijama, pregovaračku disciplinu i, možda najvažnije, tempo inovacija (private label, digitalne cijene, optimizacija asortimana).

PRAVNA SIGURNOST

Povjerenje u sudove kao ‘nevidljivi rabat’ u cijeni robe

Kad investitori i dobavljači formiraju cijene, oni u njih ugrađuju i rizik. Pravna sigurnost se zato ponaša kao nevidljivi popust: što je sustav predvidljiviji, to su niži transakcijski troškovi, kraći rokovi, manje je ‘rezervacija za nepredvidljive troškove i/ili neplaćanje’ i više ulaganja u dugoročne brendove. Europska komisija u Izvješću o vladavini prava za 2025. navodi da oko 70% poduzeća u Njemačkoj smatra neovisnost sudova ‘prilično ili vrlo dobrom’ dok je u Hrvatskoj taj udio oko 28%. U FMCG lancu to se prevodi vrlo konkretno: brže rješavanje sporova oko povrata robe, bonusa, listing naknada, intelektualnog vlasništva i ugovornih kazni. Ondje gdje pravosuđe ulijeva više povjerenja, lakše se ulazi u složenije modele suradnje (npr. zajedničko planiranje potražnje, dugoročni ugovori, ekskluzive (ali ne u smislu utjecaja na tržišnu utakmicu:), veće zajedničke investicije u tehnologiju, proizvode, itd.).

NEZAPOSLENOST I RAD

Dvije ekonomije, dvije vrste pritiska

Na prvi pogled, Hrvatska i Njemačka danas dijele sličan izazov: kako osigurati dovoljno radnika u ključnim djelatnostima, uključujući trgovinu i logistiku. No statistike pokazuju različite strukture. U Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti u 2024. iznosila 5,1%, a u Njemačkoj je bila 6%. Ovo ipak nije utrka ‘tko je bolji’, nego objašnjenje različitih pritisaka: Hrvatski FMCG najviše pogađa sezonalnost i migracije radne snage (turizam usisava radnike, a uvoz radne snage raste) dok Njemačku sve više pogađa strukturno usporavanje i rast troškova, uz snažnu potrebu za novim ‘motorima rasta’.

RAST BDP-a

Potrošač kao najbrži barometer

FMCG živi od volumena i frekvencije kupnje. Tu je razlika između Hrvatske i Njemačke u 2024. bila izrazita. Podaci o kretanju bruto domaćeg proizvoda u 2024. i projekcije za 2025. pokazuju jasnu razliku u ekonomskim putanjama zemalja. Dok Hrvatska i dalje bilježi solidan rast, Njemačka se suočava sa stagnacijom i tek vrlo blagim oporavkom, što ima šire posljedice ne samo za ta dva gospodarstva, nego i za europsko tržište u cjelini. Prema prvim procjenama DZS-a, Hrvatska je u 2024. ostvarila realni rast BDP-a od oko 3,8% u odnosu na prethodnu godinu. U takvom su okruženju osobna potrošnja i uslužni sektor ostali ključni generatori rasta, a euro i Schengen dodatno su smanjili transakcijske barijere i povećali ekonomsku aktivnost. Za 2025. očekuje se blago usporavanje, ali i dalje relativno stabilan rast.

Projekcije Europske komisije i drugih relevantnih institucija upućuju na stopu rasta od oko 3 do 3,2%. Slika u Njemačkoj znatno je drukčija. Prema službenim podacima statističkog ureda Destatis, njemačko gospodarstvo je u 2024. zabilježilo pad BDP-a od oko 0,2%, čime je potvrđena dugotrajna stagnacija najveće europske ekonomije. Slabi industrijski output, visoki troškovi energije, pad izvozne potražnje i strukturni problemi u ključnim industrijama snažno su pritisnuli rast. Za 2025. prognoze predviđaju tek simboličan oporavak, s očekivanim rastom od oko 0,2%. Iako se izbjegava dublja recesija, Njemačka ostaje zarobljena u okruženju niskog rasta, što dodatno pojačava pritisak na javne financije, tržište rada i investicijsku klimu.

Ova razlika u dinamici rasta ima važne implikacije za gospodarstvo EU, ali i za konkretne sektore poput FMCG-a, trgovine i logistike. Dok Hrvatska još uvijek uživa učinke konvergencije, rasta potrošnje i priljeva kapitala, Njemačka se suočava s potrebom dubokih strukturnih prilagodbi. U praksi to znači da se hrvatsko tržište trenutačno percipira kao tržište rasta, a njemačko kao tržište optimizacije i očuvanja marži. Upravo se zato sve češće postavlja pitanje dugoročne održivosti ovih trendova. Hrvatska će morati pronaći nove izvore produktivnosti kako bi zadržala dinamiku rasta nakon slabljenja turističkog impulsa dok će Njemačka bez ozbiljnijih reformi teško ponovno preuzeti ulogu glavnog europskog motora. U FMCG prijevodu: Hrvatska je 2024. i 2025. imala ‘vjetar u leđa’ za rast potrošnje (uz snažan utjecaj turizma) dok je Njemačka bila bliže režimu štednje, downtradinga i većeg okretanja privatnim robnim markama.

POREZNI SUSTAV

Hrvatska niža stopa, Njemačka veća složenost (i veća baza)

Porezi izravno utječu na investicijske odluke (gdje graditi skladište, gdje držati dobit, gdje locirati HQ funkcije) i neizravno na potrošača kroz cijene. U Hrvatskoj je stopa poreza na dobit 18%, uz sniženu stopu 10% za poduzetnike s prihodom do 1.000.000 eura. U Njemačkoj je stopa Körperschaftsteuera 15% (na razini države), uz dodatne elemente sustava (npr. Dodatak za solidarnost i lokalni porezi od cca 7 do 17%) koji ukupno čine sustav složenijim na razini efektivnog opterećenja te stoga efektivna porezni stopa može biti oko 30%. Za FMCG sektor, razlika je i u ‘poreznoj arhitekturi’: Hrvatska često djeluje kao tržište za širenje i operativnu učinkovitost dok Njemačka – zbog veličine i kupovne moći – ostaje ključno tržište volumena, ali uz veću potrebu za optimizacijom.

Kako je u Njemačkoj nastalo ‘rigidno’ radno zakonodavstvo (i zašto)

Njemačka rigidnost u radnim pravilima nije nastala s ciljem da se tržište rada uspori ili zakoči, nego kao političko-ekonomski odgovor na povijesne traume i snažnu potrebu za stabilnošću nakon 1945. U njezinoj je osnovi koncept socijalno-tržišnog gospodarstva koji nastoji pomiriti tržišnu konkurentnost s jakim socijalnim zaštitama. U praksi je to značilo zaštitu radnog mjesta, davanje radnicima institucionalnog glasa i smanjivanje društvenih sukoba kroz jasno definirane i formalne mehanizme dogovora.

Takva arhitektura njemačkog radnog zakonodavstva počiva na nekoliko ključnih elemenata. Prvi je snažna participacija radnika u odlučivanju. Njemački zakon o ustroju poduzeća uređuje sustav radničkih vijeća i daje im pravo na informiranje, savjetovanje i suodlučivanje u nizu socijalnih, kadrovskih i ekonomskih pitanja. Time se radnike ne promatra samo kao trošak ili izvršitelje, nego kao aktivne sudionike poslovnih odluka. Drugi element je suodlučivanje u velikim kompanijama, poznato kao Mitbestimmung. Riječ je o sustavu u kojem radnici, posredno, sudjeluju u upravljanju poduzećima, osobito kroz nadzorne odbore u većim društvima. Taj model odražava duboko ukorijenjeno uvjerenje da dugoročna stabilnost i konkurentnost proizlaze iz ravnoteže interesa kapitala i rada. Treći stup je snažna, ali ciljana zaštita od otkaza.

Njemačka ima relativno stroga pravila zaštite radnika, no ona se ne primjenjuju univerzalno. Opća zaštita tipično vrijedi tek za poduzeća iznad određene veličine, najčešće s više od deset radnika. Time se pokazuje da je sustav istodobno zaštitnički, ali i svjestan potrebe da se najmanjim poslodavcima ne onemogući poslovanje i zapošljavanje.

Za FMCG sektor ovaj je njemački ‘paket’ dugo bio funkcionalan jer se oslanjao na snažnu industrijsku bazu, velike sustave i duge, stabilne opskrbne lance. U takvom okruženju stabilni radni odnosi i formalizirani socijalni dijalog često su produktivniji od čestih i naglih rezova. Međutim, isti taj sustav danas pokazuje svoju drugu stranu: rigidnost. U uvjetima brzih promjena, neizvjesnih gospodarskih kretanja i naglih šokova u potražnji, on se teže prilagođava, sporije reagira i sve češće postaje ograničenje umjesto prednosti.

Zašto kopiranje njemačkog radnog zakondoavstva nije bilo pametno?

Tijekom tranzicije, Hrvatska je u velikoj mjeri oblikovala svoj pravni sustav po uzoru na njemački, polazeći od pretpostavke da su njemački zakoni, pravna logika i način razmišljanja najsličniji hrvatskom kontinentalnom okviru. Taj je izbor bio razumljiv: Njemačka se doživljavala kao stabilna, uređena i uspješna država, a preuzimanje njezinih rješenja smatralo se najkraćim putem prema uređenom tržišnom gospodarstvu.

Međutim, problem je nastao u trenutku kada taj pravni okvir nisu pratile iste socioekonomske okolnosti niti su ga u potpunosti razumjele i podupirale institucije koje su ga trebale provoditi. U praksi se pokazalo da prenošenje složenih i rigidnih pravila u drukčije okruženje može imati takozvani ‘nitroglicerin- efekt’: ono što u stabilnom sustavu djeluje kao zaštita i ravnoteža, u osjetljivijem gospodarstvu može izazvati suprotan učinak.

S vremenom su akademske analize hrvatskog tržišta rada i reforme Zakona o radu upravo na to upozoravale. Pravna regulativa sve se češće ocjenjivala kao relativno kruta i slabo prilagođena stvarnim potrebama tržišta, zbog čega su zakonodavne promjene imale za cilj postupno fleksibilizirati i modernizirati radne odnose. Ipak, temeljna logika sustava ostala je snažno obilježena njemačkim pristupom. Takvo ‘kopiranje’ njemačkog modela bez njemačkih preduvjeta pokazalo se skupim. Hrvatsko gospodarstvo strukturno je drukčije: temelji se na velikom broju mikro i malih poduzeća, snažno je obilježeno sezonalnošću, osobito kroz turizam i potrošnju, izrazito je osjetljivo na trošak rada u trgovini i logistici te često zahtijeva brze prilagodbe radnog vremena, smjena i privremenih angažmana.

Ključna poanta, i razlog zašto taj pristup ‘nije bio pametan’ u toj mjeri, leži u činjenici da je njemačka rigidnost dio šireg sustava koji ima snažne amortizere: veliko i duboko tržište, jaku industrijsku bazu, dugu tradiciju institucionalnog kompromisa između rada i kapitala te jasno definirane pragove primjene pojedinih zaštita. Hrvatska je preuzela dio kočnica, ali dugo nije imala jednako snažne amortizere. U FMCG sektoru to se vidi vrlo konkretno: teže slaganje smjena i preraspodjele radnog vremena, skuplji sezonski vrhunci, više operativnih kompromisa u trgovini i logistici, a na kraju i viši troškovi koji se prelijevaju u cijene, manju dostupnost radne snage i sporije širenje kapaciteta.

RADNO ZAKONODAVSTVO

Pravila igre za FMCG Sektor

U FMCG-ju je radno pravo posebno osjetljivo jer su trgovina i logistika radno intenzivne (smjene, vikendi, sezonski skokovi, agencijski rad). OECD prati regulaciju otkaza i privremenih ugovora kroz EPL indikatore (Employment Protection Legislation) i naglašava da se radi o regulativi koja utječe na fleksibilnost zapošljavanja i trošak prilagodbe. U praksi, ‘njemački model’ češće znači formaliziranije procedure i jače interne mehanizme (npr. socijalni dijalog) dok hrvatska realnost češće znači brzo prilagođavanje sezoni i veću osjetljivost na manjak radnika. Za FMCG to završava u istoj točki: pritisku na produktivnost po satu, automatizaciju skladišta, self-checkout i pojednostavljenje asortimana.

Pa dobro – tko je onda ‘kome’ sličniji?

Promatramo li FMCG sektor, odgovor je da se Hrvatska i Njemačka međusobno približavaju, ali svaka iz vlastitog smjera. Donosimo zanimljiv grafički prikaz: Hrvatska postaje ‘njemačkija’ ponajprije kroz sve više standardizirane modele ulaganja i upravljanja, u kojima se jasno vide utjecaji njemačkog kapitala i poslovnih praksi. Istodobno raste udio modernog retaila i privatnih robnih marki dok se procesi unutar kompanija sve više formaliziraju, a compliance dobiva na težini, osobito nakon uvođenja eura i ulaska u šengenski okvir.

S druge strane, Njemačka u određenim segmentima postaje ‘hrvatskija’. Sve se snažnije oslanja na usluge, iskustvo i sezonske obrasce potrošnje, potaknute mobilnošću i turizmom dok pritisci na dostupnost radne snage u uslugama i logistici postaju sve izraženiji. Paralelno s tim, potrošnja se fragmentira: kupci sve češće obavljaju manje, ciljane ‘misije kupnje’, više traže akcije i okreću se value formatima, što je donedavno bilo karakteristično za manja i sezonski osjetljiva tržišta poput hrvatskog.

Što to znači za FMCG u 2026.?

Prije svega, “value” ostaje kralj: diskontni mentalitet i akcijska kupnja više se ne percipiraju kao obilježje nižeg segmenta, nego postaju dominantna, mainstream logika potrošnje u obje zemlje. Paralelno s tim, opskrbni lanci se sve snažnije regionaliziraju – kompanije se okreću bližem sourcingu, povećavaju skladišne kapacitete i planiraju otpornije, što je posebno važno za Hrvatsku u ljetnim mjesecima kada potražnja snažno raste.

Istodobno, institucije sve više postaju pravi konkurentski faktor: povjerenje u sudove i predvidljivost pravila sve jasnije određuju hoće li se pojedino tržište svesti samo na prodaju ili će privući i razvojne funkcije, logistiku te inovacije.

Na kraju, možda je najtočnije reći da Hrvatska i Njemačka nisu jedna drugoj kopija, ali jesu jedna drugoj najpraktičniji partner (pa makar je Hrvatska nedavno izgubila u rukometu, a Njemačka Hrvatsku od 1998. nikad nije pobijedila u nogometu). FMCG sektor, kao onaj koji prvi osjeti promjene u džepu potrošača i u pravilima igre, tu će bliskost pretočiti u vrlo konkretne ishode – u cijene, strukturu asortimana, investicije i nova radna mjesta.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Hrvatska je nedavno napravila dodatni iskorak donošenjem detaljnijeg nacionalnog okvira za provedbu pravila o provjeri stranih ulaganja. Time su jasnije definirani kriteriji, postupci i vrste ulaganja — kako buduća, tako i već provedena — koja mogu biti podložna nadzoru. U ovom članku pokušat ćemo razjasniti kada i zašto ulaganja u FMCG sektor mogu potpasti pod režim provjere, koje su obveze ulagatelja te kakve praktične posljedice taj nadzor može imati za poslovanje.

TKO SU OBVEZNICI

Riječ je o bilo kojem stranom ulaganju koje je neizravno povezano s osobom bilo fizičkom bilo pravnom koja ima sjedište u tzv. trećoj zemlji, što uključuju npr. Švicarsku ili SAD, no isključuje Island, Norvešku i Lihtenštajn. U pravilu se kontrolira stjecanje tzv. kvalificiranog udjela, odnosno kontrolnog udjela. Međutim, pod kontrolom mogu biti i ‘uspostave ili održavanja privremenih ili trajnih veza s postojećim obveznikom ili obveznikom koji će se osnovati’, što bi značilo i bilo kakvi dugoročni ugovori o suradnji.

ŠTO JE KVALIFICIRANI UDIO

Kvalificirani udio je udio vlasništva kojim strani ulagatelj, samostalno ili zajedno s povezanim osobama ili kroz zajedničko djelovanje, izravnim ili neizravnim ulaganjem u imovinu obveznika, stječe kontrolu nad najmanje 10% dionica i/ili glasačkih prava, ili imovinskih prava, ili ukupnih udjela ili poslovnih udjela.

ŠTO JE DOBAR UGLED

Sastavni dio kontrole stranog ulaganja je i dobar ugled. Strani ulagatelj i njegove odgovorne osobe imaju u pravilu dobar ugled ako ispunjavaju sljedeće uvjete:

• Protiv njih se ne vodi kazneni postupak niti su pravomoćno osuđeni za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, a koja su propisana kaznenim zakonodavstvom RH ili druge države članice EU, te
• Protiv njih se ne vodi kazneni postupak niti su pravomoćno osuđeni za kaznena djela iz zakonodavstva trećih država koja po svojoj naravi i opisu odgovaraju kaznenim djelima propisanim kaznenim zakonodavstvom RH ili države članice EU.

Važno je napomenuti da se pojam odgovornih osoba stranog ulagatelja tumači vrlo široko. On obuhvaća, među ostalim, stvarne vlasnike te fizičke i pravne osobe osnivače i njihove odgovorne osobe, predsjednika i članove uprave, predsjednika i članove nadzornog ili upravnog odbora, izvršne direktore, osobe ovlaštene za zastupanje (uključujući prokuriste), kao i sve druge osobe koje – samostalno ili zajedničkim djelovanjem – imaju kontrolni položaj ili ostvaruju izravan ili neizravan utjecaj na poslovanje, putem vlasničke strukture, upravljačkih prava, znatnog utjecaja ili na drugi odgovarajući način od važnosti za cjelokupno poslovanje.

ŠTO JE IMOVINA?

Kao što smo već napomenuli, kontrolira se odnosno nadzire ulaganje u imovinu. Međutim, riječ je o imovini kako je definirana Zakonom, a ne kako je možda mi definiramo u svakodnevnom govoru. Zakonska definicija je puno šira: imovina je imovina bilo koje vrste, bez obzira na to kako je stečena, pokretna ili nepokretna, materijalna ili nematerijalna, uključujući, ali ne ograničavajući se na financijsku imovinu, gospodarske resurse, uključujući naftu i druge prirodne resurse, te pravne dokumente ili instrumente u bilo kojem obliku, uključujući elektronički ili digitalni, kojima se dokazuje vlasništvo nad takvim sredstvima ili drugom imovinom ili udio u njima, uključujući, ali ne ograničavajući se na bankovne kredite, putničke čekove, bankovne čekove, platne naloge, dionice, vrijednosne papire, obveznice, mjenice ili akreditive, kao i sve kamate, dividende ili druge prihode od tih sredstava ili druge imovine ili vrijednosti koje proizlaze iz tih sredstava ili druge imovine ili koje oni stvaraju, kao i bilo koju drugu imovinu koja se može upotrijebiti za stjecanje sredstava, robe ili usluga.

KADA STRANI ULAGATELJ IMA KONTROLNI POLOŽAJ?

Kontrolni položaj je stvarna kontrola obveznika od strane stranog ulagatelja kroz izravnu ili neizravnu kontrolu obveznika ili imatelja udjela u obvezniku putem vlasničkog udjela ili drugim sredstvima, uključujući, ali ne ograničavajući se, većinom prava glasova u obvezniku, bez obzira na to dijele li ih osobe koje djeluju zajedno ili ne, pravom imenovanja ili smjenjivanja većine članova upravnog ili nadzornog odbora ili članova uprave obveznika, relevantnim pravima veta ili pravima odlučivanja povezanima s udjelima u obvezniku, ostvarivanjem znatnog utjecaja i nametanja relevantnih odluka u obvezniku, odlučivanjem o raspodjeli dobiti obveznika ili odlučivanjem koje dovodi do promjene imovine obveznika, sklapanjem formalnih ili neformalnih sporazuma ili dogovora s obveznikom ili drugim imateljima udjela u obvezniku ili članovima upravnog ili nadzornog odbora ili članovima uprave obveznika ili drugim odgovornim osobama obveznika.

OBVEZNIK PROVJERE

Obveznik je trgovac ili trgovačko društvo bez obzira na pravni oblik sa sjedištem ili poslovnim nastanom u Hrvatskoj, koje posluje ili će biti osnovano u vezi sa stranim ulaganjem, u odnosu na kojeg strano ulaganje utječe ili može utjecati na sigurnost ili javni poredak.

KADA STRANO ULAGANJE PREDSTAVLJA RIZIK?

Rizik negativnog utjecaja stranog ulaganja je svaki potencijalni negativni učinak, sumnja i/ili vjerojatnost da strano ulaganje, neovisno radi li se o postupku odlučivanja o podnesenom zahtjevu za odobravanje ili o postupku kontrole stranih ulaganja, predstavlja prijetnju za sigurnost i/ili javni poredak.

TKO KONTROLIRA?
Povjerenstvo za provjeru stranih ulaganja

Vlada će osnovati Povjerenstvo za provjeru stranih ulaganja, čiji rad koordinira Ministarstvo financija. Zadaća Povjerenstva je povezivanje i koordinacija suradnje između svih tijela javne vlasti uključenih u provjeru stranih ulaganja, kao i osiguravanje učinkovitog protoka informacija. Povjerenstvo analizira i procjenjuje sigurnosne rizike stranih ulaganja, usklađuje stajališta nadležnih tijela i daje mišljenje na temelju kojeg Ministarstvo financija donosi odluku u postupku provjere. Također prati i koordinira mjere i aktivnosti u području kontrole stranih ulaganja.

Nacionalna kontaktna točka

Nacionalna kontaktna točka djeluje pri ministarstvu nadležnom za gospodarstvo. Uspostavljena je radi provedbe Uredbe (EU) 2019/452 o provjeri stranih ulaganja te nastavlja s radom u skladu s ovim Zakonom.

Njezina je uloga koordinirati suradnju s Europskom komisijom i kontaktnim točkama drugih država članica u svim pitanjima vezanima uz provedbu Uredbe, a osobito:

• pripremati godišnje izvješće o provedenim aktivnostima, prema obrascu Europske komisije
• razmjenjivati informacije, dostavljati primjedbe i zahtjeve za mišljenja te postupati po zaprimljenim mišljenjima i zahtjevima.

Sve primjedbe, informacije, zahtjeve i mišljenja zaprimljene na temelju EU Uredbe Nacionalna kontaktna točka bez odgode, a najkasnije u roku od tri dana, prosljeđuje Povjerenstvu. Za potrebe prikupljanja podataka Nacionalna kontaktna točka može pisanim putem zatražiti dodatne informacije od stranog ulagatelja ili društva u koje se ulaže, bez obzira na to je li ulaganje tek planirano ili je već provedeno. Zatražene informacije moraju se dostaviti u roku od sedam dana od zaprimanja zahtjeva. Nacionalna kontaktna točka također obavlja administrativne i tehničke poslove za Povjerenstvo.

Nadležna tijela za utvrđivanje obveznika i evidencija obveznika

Nadležna tijela za utvrđivanje obveznika i evidentiranje obveznika su u pravilu Ministarstva i Agencije pod čiji djelokrug pripada određeni sektor. Konkretno za FMCG sektor, ukoliko je u pitanju hrana, nadležno je Ministarstvo poljoprivrede te u određenim slučajevima Ministarstvo zdravstva. Nadležno tijelo za utvrđivanje obveznika dužno je identificirati sve obveznike iz područja svoje nadležnosti, voditi i redovito pri svakoj promjeni ažurirati evidenciju identificiranih obveznika te je redovito dostavljati Ministarstvu financija.

Nadležno tijelo za utvrđivanje obveznika dužno je sve obveznike, koji se nakon ažuriranja evidencije identificiranih obveznika više ne smatraju obveznicima, obavijestiti o toj činjenici te činjenici da od datuma primitka te obavijesti više ne podliježu obvezama provjere stranih ulaganja. Objedinjeni popis identificiranih obveznika Ministarstvo financija dostavlja Povjerenstvu radi potvrđivanja identificiranih obveznika. Kriterij za utvrđivanje obveznika jest djelatnost koju obveznik obavlja, utvrđena prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti.

Kontrolna tijela su:

• nadležni trgovački sud
• SKDD
• davatelj koncesije i
• tijelo javne vlasti nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja.

Ministarstvo financija dostavlja svim kontrolnim tijelima potvrđeni objedinjeni popis identificiranih obveznika. Kontrolna tijela iz stavka po službenoj dužnosti obavljaju funkciju kontrolnog mehanizma kojom se sprječava dovršetak stranih ulaganja bez prethodno provedenog postupka provjere stranih ulaganja i ishođenja rješenja Ministarstva financija kojim se usvaja zahtjev podnositelja zahtjeva za odobrenje stranog ulaganja.

Drugim riječima, npr. trgovački sud može odbiti upis promjene vlasništva ili ga ‘blokirati’ do dobivanja daljnjih uputa Ministarstva Financija. Pokretanje postupka za provjeru stranog ulaganja Postupak za provjeru stranog ulaganja pokreće se na zahtjev za odobrenje stranog ulaganja od strane podnositelja zahtjeva ili po službenoj dužnosti. Zahtjev se podnosi Ministarstvu financija poštom preporučeno ili elektroničkim putem.

Podnositelj zahtjeva dužan je, prije stjecanja, povećanja ili smanjenja kvalificiranog udjela ili stjecanja kontrolnog položaja, a najkasnije prije podnošenja prijave za upis te svih kasnijih prijava za upis obveznika u sudski registar, ili prije donošenja odluke o davanju koncesije, ili najkasnije prije sklapanja ugovora o koncesiji, ili prije sklapanja ugovora o javno-privatnom partnerstvu, te svih kasnijih dodataka tih ugovora koji se upisuju u registar koncesija, ili prije svakog upisa u depozitorij SKDD-a Ministarstvu financija podnijeti zahtjev za odobrenje stranog ulaganja u tog obveznika. Ministar financija pravilnikom će detaljnije urediti sadržaj zahtjeva te informacije i dokumentaciju koju je potrebno dostaviti uz zahtjev.

Postupanje po zahtjevu za odobrenje stranog ulaganja

Nakon što zaprimi zahtjev za odobrenje stranog ulaganja, Ministarstvo financija provodi administrativnu provjeru kako bi utvrdilo je li zahtjev dopušten, pravilno podnesen i sadrži li svu potrebnu dokumentaciju. Ta provjera traje najviše 30 dana, odnosno do 60 dana u posebnim slučajevima. Ako je zahtjev nepotpun, Ministarstvo poziva podnositelja da ga dopuni u roku od 8 do 15 dana. Ako se nedostatci ne otklone, zahtjev se odbacuje. Kada je zahtjev uredan, Ministarstvo ga u roku od tri dana prosljeđuje Povjerenstvu i Nacionalnoj kontaktnoj točki, koja o tome obavještava Europsku komisiju i države članice. Ministarstvo financija može odmah odbiti zahtjev ako utvrdi da su na stranog ulagatelja ili povezane osobe primijenjene sankcije ili postoji sumnja da bi se sankcije trebale primijeniti.

Mišljenje Povjerenstva

Na prijedlog Povjerenstva, Ministarstvo financija može od stranog ulagatelja ili društva u koje se ulaže zatražiti dodatne podatke i dokumentaciju potrebne za ocjenu ulaganja. Rok za dostavu dodatnih informacija ne može biti duži od 15 dana. Ako traženi podaci ne budu dostavljeni u roku, Povjerenstvo donosi mišljenje na temelju raspoloživih informacija, uz napomenu da je izostanak suradnje utjecao na procjenu.

Pri izradi mišljenja Povjerenstvo procjenjuje sigurnosne rizike stranog ulaganja, osobito:

• je li ulagatelj pod izravnom ili neizravnom kontrolom treće države
• je li već bio uključen u aktivnosti koje ugrožavaju sigurnost ili javni poredak
• postoji li rizik nezakonitih aktivnosti

Uz to uzima u obzir mišljenja Europske komisije i drugih država članica, provjerava postojanje sankcija, dobar ugled ulagatelja i njegovih odgovornih osoba te relevantne strateške i sigurnosne dokumente Republike Hrvatske.

Povjerenstvo mora donijeti mišljenje u roku od 90 dana od urednog zahtjeva i dostaviti ga Ministarstvu financija u roku od tri dana. U složenijim slučajevima rok se može produžiti za dodatnih 30 dana.

Odlučivanje o zahtjevu za odobrenje stranog ulaganja

O zahtjevu za odobrenje stranog ulaganja odlučuje se rješenjem koje donosi Ministarstvo financija najkasnije u roku od 120 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za odobrenje stranog ulaganja odnosno najkasnije u roku od 150 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za odobrenje stranog ulaganja Ministarstvu financija

KADA SE POKREĆE KONTROLA STRANOG ULAGANJA

Ministarstvo financija može, na prijedlog bilo kojeg člana Povjerenstva, po službenoj dužnosti pokrenuti postupak kontrole stranog ulaganja. To se može dogoditi u situacijama kada strano ulaganje nije prijavljeno, kada procjena rizika ukaže na mogući negativan utjecaj na sigurnost ili javni poredak, ili kada postoje informacije, predstavke ili druge okolnosti koje upućuju na postupanje protivno cilju Zakona. Kontrola se može pokrenuti i u slučajevima sumnje da je zahtjev formalno podnesen za smanjenje kvalificiranog udjela, ali je u stvarnosti usmjeren na prikriveno stjecanje, povećanje ili smanjenje udjela, uključujući situacije zajedničkog djelovanja. Također, postupak se pokreće i u drugim zakonom predviđenim slučajevima, odnosno uvijek kada postoji osnovana sumnja da strani ulagatelj ili društvo u koje se ulaže djeluje protivno ciljevima propisa o kontroli stranih ulaganja. Na postupak kontrole primjenjuju se pravila koja vrijede i za redovni postupak provjere stranog ulaganja.

PRAVNE POSLJEDICE PROVEDENE KONTROLE

Ako Ministarstvo financija, nakon provedene kontrole, utvrdi povredu zakonskih odredbi — osobito ako je time ugrožena nacionalna sigurnost ili javni poredak, ili ako je to potrebno radi zaštite javnog interesa — donijet će rješenje kojim se ukida prethodno odobreno strano ulaganje. U tom slučaju Ministarstvo nalaže stranom ulagatelju, a kod zajedničkog djelovanja i imatelju udjela, da proda sve dionice, udjele i pripadajuća imovinska prava te da u određenom roku dostavi dokaz o prodaji i podatke o kupcu.

Rok za prodaju ne može biti dulji od devet mjeseci, ali se na obrazloženi zahtjev može produljiti za najviše dodatnih šest mjeseci ako ulagatelj dokaže da obvezu nije mogao ispuniti iz objektivnih razloga. Od dana kada rješenje postane izvršno, strani ulagatelj više ne smije raspolagati dionicama ili udjelima, koristiti glasačka ili imovinska prava niti ostvarivati bilo kakva prava iz vlasništva, osim u svrhu provedbe obveze prodaje.

Isto ograničenje vrijedi i za druge imatelje udjela u slučaju zajedničkog djelovanja. Društvo u koje se ulaže dužno je osigurati da se te obveze poštuju te da Ministarstvo financija redovito pisanim putem obavještava o svim promjenama tijekom postupka prodaje, sve do isteka propisanog roka. U slučajevima kada se kontrola provodi zbog neprijavljenog stranog ulaganja, na odgovarajući se način primjenjuju ista pravila i posljedice.

SUDSKA ZAŠTITA

Protiv rješenja Ministarstva financija nije dopuštena žalba, ali je tužbom dopušteno pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom RH. Primjera radi, u običnom upravnom postupku o rješenju prvostupanjsko tijela odlučuje drugostupanjsku, a na tu odluku postoji mogućnost pokretanja upravnog spora no pred upravnim sudovima. U ovom specifičnom slučaju predviđena je nadležnost Visokog upravnog suda. Za štetu prouzročenu primjenom Zakona o provjeri stranih ulaganja RH ne odgovara, osim ako je šteta prouzročena namjerno ili krajnjom nepažnjom tijela javne vlasti ili sudova.

PROVJERA ‘STARIH’ ULAGANJA

Odredbe Zakona o provjeri stranog ulaganja na odgovarajući se način primjenjuju i na obveznike u kojima je strano ulaganje kako ga propisuje ovaj Zakon izvršeno prije stupanja na snagu Zakona. Provjera stranog ulaganja za takve obveznike mora se provesti u roku od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o provjeri stranih ulaganja dakle do studenoga 2028.

Zaključak

Primjena ovog zakona donosi nove izazove osobito u FMCG sektoru i može potencijalno blokirati nova ulaganja ili financijsku stabilnost. Rokovi za odobrenje ulaganja su dugi i moguće je da se protegnu na više od zakonom zadanih šest mjesecu. Zato je bitno da se obveznici u FMCG sektoru detaljno i dobro definiraju s obzirom na to da su trenutno (dok se ne donesu odgovarajući kriteriji i sastavi popis) uključeni svi segmenti od proizvodnja, veletrgovine i maloprodaje bez obzira na veličinu i značenje koje imaju za europsko, hrvatsko i lokalno gospodarstvo.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Programi vjernosti su bez sumnje jedan od najpopularnijih marketinških alata – svi volimo osjećaj da nas netko cijeni kao kupca. I oni koji ih do sada nisu imali u FMCG sektoru, sada ih imaju te su razvili aplikacije koje su manje ili više intuitivne odnosno ‘user friendly’. Načelo je jednostavno: što više kupuješ, više dobivaš. Prodavatelj nagrađuje vjernost kroz dodatne proizvode, popuste ili posebna prava kupnje – a sve na temelju potrošnje ostvarene u određenom razdoblju (u pravilu kalendarskoj godini).

Kroz taj program poduzetnici mogu pratiti i potrošačke navike, količine, dane kupnje itd., tako da je to sve popularno nazvano ‘winwin’. Ipak, iza svake te simpatične ‘kartice vjernosti’, odnosno aplikacije vjernosti, krije se ozbiljna računovodstveno- porezna priča – odnosno izazov. Naime, efekti programa vjernosti često prelaze jednu poslovnu godinu (npr. kupnja 2025., iskorištenje bodova 2026.), pa je ključno pravilno tretirati takve aktivnosti u poslovnim knjigama i prema Poreznoj upravi.

Kako funkcionira nagrađivanje vjernosti

1. Na tržištu su najčešća dva modela: Bodovi koji donose popust – kupac skuplja bodove koji mu smanjuju cijenu buduće kupnje.

2. Bodovi koji donose besplatne proizvode – skupljeni bodovi pretvaraju se u pravo na besplatne proizvode ili usluge.

Bez obzira na model nagrađivanja vjernosti, prodavatelj mora imati tzv. vjerodostojnu evidenciju o dodijeljenim bodovima i uvjetima njihova korištenja. Program mora biti transparentan i dostupan svim kupcima pod istim uvjetima, a najčešće se prati putem serijskih brojeva bonova, kartica ili digitalnih ID oznaka. Ukoliko ovaj uvjet nije zadovoljen, moguće je da će Porezna uprava tražiti obračun drugog dohotka odnosno tretirati takav program vjernosti kao dohodak u naravi.

RAČUNOVODSTVENI ASPEKT: Kada prihod nije odmah prihod

S računovodstvenog gledišta, kod početne prodaje treba razmišljati dugoročno. Kada prodavatelj evidentira prihod i naplatu, jedan dio tog iznosa u stvarnosti se odnosi na buduće obveze – besplatne proizvode ili popuste koje će kupac tek kasnije iskoristiti. Drugim riječima, dio prihoda od prodaje mora se vremenski razgraničiti. Taj iznos se vodi kao ugovorna obveza koji se priznaje tek u trenutku kada kupac iskoristi svoje nagradne bodove. Ovakav pristup temelji se na načelu sučeljavanja prihoda i rashoda, a dodatno ga je pojašnjavao IFRIC 13 – Programi nagrađivanja kupaca koji je zamijenjen s IFRS 15.

POREZNI ASPEKT: Tri kuta gledanja

1. Porez na dohodak: Popusti i nagradni bodovi koji se dodjeljuju svim članovima programa pod jednakim uvjetima i javno objavljeni/dostupni ne smatraju se dohotkom kupca, pa stoga nisu oporezivi. Oni imaju obilježje nagradne igre ili natječaja, a ne dohotka.

2. Porez na dobit: Troškovi koji nastaju zbog programa vjernosti obično su porezno priznati troškovi jer predstavljaju troškove promidžbe i zadržavanja kupaca.

3. Porez na dodanu vrijednost (PDV): Ako se nagrađivanje provodi u obliku popusta na cijenu, takav popust ne ulazi u poreznu osnovicu i ne podliježe PDV-u.

No ako se kupcu fizički daruje roba (npr. ‘poklon uz kupnju’), a pretporez je korišten za takvu robu, tada se na darovanu robu mora obračunati PDV.

Primjer 1:

Novčani popust kroz bodove Društvo Željko d.o.o. u travnju prodaje robu vrijednu 100.000 EUR + PDV. Kupcima dodjeljuje bodove u vrijednosti 5% prodane robe, tj. 5.000 eura nagradnih bodova. U svibnju prodaja iznosi 120.000 eura + PDV, a dio kupaca koristi 2.000 eura popusta iz prethodnog razdoblja. Izdaju se i novi bodovi od 6.000 eura. Bodovi vrijede 60 dana od dodjele.

Knjiženje:

• Prilikom prodaje: evidentira se prihod, obveza za PDV i odgođeni prihod (ugovorna obveza) u iznosu odobrenih popusta.
• Prilikom iskorištenja popusta: smanjuje se odgođeni prihod i obveza za PDV. Ovaj model je povoljan za prodavatelja jer smanjuje obvezu PDV-a u trenutku iskorištenja popusta.

Primjer 2:

Besplatni proizvodi za bodove Društvo Dragoljub d.o.o. nagrađuje kupce tako da za svakih 20 eura potrošnje dodjeljuje 1 bod. Svaki bod vrijedi 1 euro i može se zamijeniti za besplatni proizvod. U mjesecu je prodano 200.000 eura robe + PDV, dodijeljeno 10.000 bodova, a iskorišteno 1.000 bodova. Rok iskorištenja je 6 mjeseci. I ovdje se prihod razgraničava – dio se evidentira kao odgođeni prihod, koji se priznaje tek u trenutku kada kupac preuzme besplatnu robu.

Primjer 3:

Bodove izdaje jedno društvo, a koristi drugo U nekim partnerskim programima vjernosti kupac često može skupljene bodove potrošiti kod drugog poduzetnika.

Ukušan d.o.o. pruža usluge servisa i za svakih 50 eura dodjeljuje 1 bod (vrijednost 1 euro). Kupci mogu bodove iskoristiti za kupnju proizvoda kod Dobriša d.o.o.

• Ukušan d.o.o. u određenom razdoblju prodaje usluge za 250.000 eura + PDV, dodjeljuje 5.000 bodova.
• Dobriša d.o.o. izdaje račun Ukušan d.o.o.-u za 3.000 eura + PDV zbog isporučenih nagrada kupcima.
• Nakon isteka roka, neiskorišteni bodovi se otpisuju.

Ovakav model zahtijeva preciznu međusobnu dokumentaciju jer oba društva moraju pravilno tretirati PDV i priznati troškove i prihode u skladu s dogovorenim uvjetima.

Vjernost koja se vraća – ali i mora pravilno voditi

Programi vjernosti nisu samo marketinški trik – oni su strateški alat koji donosi ponovnu kupnju, veće zadovoljstvo kupaca i dugoročni rast prihoda. No s druge strane, traže pažljivo planiranje i ispravno računovodstveno i porezno evidentiranje.

Pogrešno evidentiran prihod ili PDV može skupo koštati. Zato, prije nego što pokrenete svoj loyalty program, postavite si tri pitanja:

1. Što točno nudite kupcu – popust ili proizvod?
2. Kada nastaje prihod?
3. Jeste li sve pravilno dokumentirali i čuvate li dokumentaciju? Lojalnost kupaca se gradi povjerenjem, a prema Poreznoj upravi poštenjem.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

S prvim danom rujna na snagu je stupio novi Zakon o fiskalizaciji dok se njegova puna primjena očekuje od 1. siječnja 2026. Ipak, mnoge nedoumice ostaju – od pojašnjenja kroz najavljeni pravilnik, koji bi trebao biti donesen do 30. studenog ove godine, do praktičnih pitanja koja se već javljaju na terenu. U nastavku donosimo pregled ključnih informacija: što je doista bitno za poduzetnike u FMCG sektoru.

1. Što regulira novi Zakon

Novi Zakon jasno razlikuje dva procesa: izdavanje e-računa i fiskalizaciju tog istog računa. Ključna novost jest da se račun sada fiskalizira bez obzira na način plaćanja. Međutim, zakon predviđa i određene iznimke od fiskalizacije dok obveza izdavanja e-računa i dalje ostaje. Drugim riječima, računi za sljedeće djelatnosti ne fiskaliziraju se: priređivanje lutrijskih igara, klađenje, igre u kasinima i na automatima, kao i zaprimanje uplata za sudjelovanje u tim igrama; prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima ili na tržnicama, štandovima i klupama; prodaja karata i žetona za javni prijevoz – komunalni, zračni, željeznički, pomorski i riječni; naplata cestarine; punjenje zrakoplova naftnim derivatima; prodaja proizvoda i usluga u poštanskom prometu; pružanje bankarskih, osiguravateljskih i mjenjačkih usluga; poslovi središnjeg depozitorija vrijednosnih papira i središnje druge ugovorne strane; prometi koji se evidentiraju preko mjernih instrumenata, primjerice za struju, plin, vodu i telekomunikacije; zdravstvene usluge koje uključuju sudjelovanje u troškovima i izdavanje lijekova na recept kod izabranog liječnika; veterinarske usluge vezane uz kontrolu bolesti životinja koje se provode izvan ambulante; prodaja robe u zrakoplovima te provedba ovrhe na novčanim sredstvima. Važno je naglasiti da, ako poduzetnik obavlja više različitih djelatnosti, izuzetak od fiskalizacije vrijedi samo za one djelatnosti koje su ovdje taksativno navedene.

2. Izbor posrednika

Često se postavlja pitanje je li odabir informacijskog posrednika obvezan ili tek preporučen. Informacijski posrednik je pravna ili fizička osoba kojoj je dodijeljen OIB i koja, kao uslugu, može za druge izdavati i primati e-račune te prateće isprave, provoditi fiskalizaciju e-računa, a dodatno nuditi i usluge e-izvještavanja ili metapodatkovne servise. Prema Zakonu, izbor posrednika nije obveza nego mogućnost. Ipak, njegova se uporaba preporučuje svim obveznicima koji nemaju vlastite tehničke i organizacijske kapacitete za prilagodbu novim zahtjevima koje donosi sustav e-računa i fiskalizacije. U praksi to znači smanjenje rizika, pojednostavljenje procesa i pravovremeno, ispravno ispunjavanje zakonskih obveza.

3. Što dodatno mora sadržavati račun uz obvezne PDV podatke

Račun za potrebe fiskalizacije mora sadržavati vrijeme izdavanja izraženo satom i minutom. Mora sadržavati i oznaku operatera, odnosno osobe koja je izdala račun, pri čemu se u automatskoj obradi ta oznaka mora moći povezati s OIB-om operatera, a iznimno s OIB-om poslodavca. Račun mora sadržavati i oznaku načina plaćanja – novčanice, kartica, transakcijski račun ili drugo. Obvezni su i Jedinstveni identifikator računa, Zaštitni kod izdavatelja te QR kod. Broj računa mora obuhvatiti numerički broj, oznaku poslovnog prostora i broj uređaja s kojeg je račun izdan.

4. Tko je obvezan izdavati e-račune

Izdavatelj e-računa obvezan je izdati e-račun za tuzemne transakcije, osim ako je izuzet posebnim zakonom. Obveznici su porezni obveznici u Republici Hrvatskoj upisani u registar PDV-a, obveznici poreza na dohodak od samostalne djelatnosti i obveznici poreza na dobit koji nisu u PDV-u, a imaju sjedište, prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj, kao i tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te proračunski i izvanproračunski korisnici, upisani u odgovarajući registar, a koji nisu u sustavu PDV-a. Ako izdavatelj, iako je izuzet, ipak izda račun, mora ga izdati kao e-račun i provesti sve obveze iz Zakona.

5. Izuzeće od izdavanja e-računa

Iznimno, transakcija plaćena gotovinom ili karticom za koju je već izdan i fiskaliziran račun može biti izuzeta od izdavanja i fiskalizacije e-računa. U takvom slučaju ne smije se dodatno izdati i fiskalizirati e-račun.

6. Nemogućnost izdavanja e-računa

Ako u AMS-u, odnosno Adresaru metapodatkovnih servisa Porezne uprave s identifikatorima i MPS-ovima obveznika koji služi za pronalazak krajnje adrese primatelja e-računa, nema identifikatora primatelja, izdavatelj ne odgovara za neizdavanje e-računa. U tom se slučaju izdaje papirnati račun, a podaci se dostavljaju putem eIzvještavanja.

7. E-račun: vjerodostojnost i čuvanje

Na e-račune se, kada je to primjenjivo, primjenjuju pravila iz propisa o e-računu u javnoj nabavi, dok se odredbe ne primjenjuju na isporuke iz ugovora s propisanom tajnošću ili posebnim mjerama sigurnosti. E-račun je vjerodostojna isprava i potrebno je osigurati vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost i čitljivost od trenutka izdavanja do isteka roka čuvanja. Izdani i zaprimljeni e-računi u izvorniku čuvaju se šest godina od kraja godine u kojoj su izdani, pod uvjetom da je provedena fiskalizacija e-računa. Nakon isteka tog roka relevantne podatke Porezna uprava čuva prema propisu o računovodstvu i može ih učiniti dostupnima ovlaštenim tijelima i poreznom obvezniku.

8. Razmjena e-računa i ispravci računa

Razmjena e-računa standardno se obavlja preko pristupnih točaka koje moraju osigurati sigurnost, standardizirane formate i protokole te interoperabilnost. Iznimno, razmjena je moguća i drugim tehnologijama ili procedurama, uz uvjet da je osigurana vjerodostojnost podrijetla, cjelovitost i čitljivost dokumenta. Kada se ispravlja podatak na e-računu koji ne utječe na obračun poreza, e-račun se u istom razdoblju oporezivanja može ponovno izdati pod istim brojem uz obvezno navođenje indikatora kopije računa, a takav se ispravljeni e-račun odmah fiskalizira.

9. Objave u AMS-u i Lista identifikatora

Primatelj e-računa prije početka zaprimanja dostavlja identifikator putem kojeg se pronalazi njegova krajnja adresa za zaprimanje, a metapodatkovni servis taj podatak prosljeđuje u AMS. Ako primatelj koristi usluge informacijskog posrednika, podatak postaje javan nakon potvrde kroz FiskAplikaciju. Svaku promjenu potrebno je bez odgode prenijeti u AMS. Izdavatelj dohvaća krajnju adresu primatelja preko AMS-a. Lista identifikatora je dobrovoljna, a javno se objavljuju OIB, naziv, adresa primatelja e-računa, identifikator primatelja, naziv informacijskog posrednika, identifikator informacijskog posrednika te naziv, adresa i kontakt poslovne jedinice.

10. Odbijanje e-računa

Primatelj, do dvadesetog dana u mjesecu za prethodni mjesec, dostavlja podatke o odbijanju e-računa, i to datum izdavanja, broj e-računa, OIB izdavatelja i primatelja, datum odbijanja i razlog odbijanja. Tom dostavom primatelj izjavljuje da neće koristiti pravo na pretporez po tom e-računu. Izdavatelj potom može stornirati odbijeni e-račun i izdati novi, kada je to primjenjivo.

11. Naplata e-računa

Izdavatelj do dvadesetog dana u mjesecu za prethodni mjesec dostavlja podatke o naplati e-računa, uključujući datum izdavanja, broj e-računa, OIB izdavatelja, iznos i način plaćanja te datum naplate.

12. Posebne situacije kod fiskalizacije računa: JIR, prekid veze, kvar i storno

U situaciji kada u trenutku izdavanja računa nije moguće preuzeti Jedinstveni identifikator računa zbog prekida veze, izdaje se račun bez JIR-a, ali s potpunim i propisanim sadržajem. Najkasnije u roku od dva radna dana potrebno je uspostaviti vezu i dostaviti elemente svih tako izdanih računa, nakon čega Sustav generira JIR i vraća ga izdavatelju. Ovo je iznimka koja pretpostavlja da obveznik ima odgovarajuće softversko i hardversko rješenje te osiguranu propusnost mreže.

Ako dođe do kvara elektroničkog uređaja za izdavanje računa, izdaju se računi iz uvezane knjige, a knjigu je potrebno prethodno ovjeriti putem sustava ePorezna. U roku od pet radnih dana obveznik mora uspostaviti rad uređaja i dostaviti sve elemente računa izdanih u tom razdoblju, nakon čega Sustav dodjeljuje JIR. Na kopije računa odmah po zaprimanju dodijeljenog broja naknadno se upisuje JIR. Zaključno, koliko god to zvuči čudno, nova pravila fiskalizacije i e-račun će koristiti poduzetnicima – olakšat će im knjiženje i izdavanje računa i smanjiti vrijeme potrebno za administraciju. No put do tog raja bit će popločen suzama.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Mislite da je vaša PDV-obveza ograničena isključivo na račune koje ste sami izdali? Nažalost, stvarnost je puno složenija. U hrvatskom i europskom poreznom sustavu postoji čitav niz mehanizama zbog kojih se porezna odgovornost prelijeva duž cijelog opskrbnog lanca – od klasičnih solidarnih jamstava do sve češće primjene proširene porezne odgovornosti (popularno zvano ‘extended liability’). Dovoljan je jedan pogrešan potez – primjerice, suradnja s partnerom koji ‘mulja’ s fakturama, propust da provjerite valjanost PDV-identifikacijskog broja ili nepažljivo evidentiranje transakcije – i vaše se poduzeće u očima Porezne uprave može naći na udaru naplate tuđeg duga.

Takvi se rizici dodatno povećavaju u gospodarskom okruženju u kojemu PDV čini gotovo većinu ukupnih poreznih prihoda, a jaz neubranog PDV-a (VAT gap) u EU prema nekim procjenama i dalje premašuje milijarde eura godišnje.

Hrvatska se, premda bilježi trend smanjivanja tog jaza, i dalje suočava s tipičnim oblicima prijevara: karusel-sheme, nestajući trgovci, lažni izvozi i fiktivne trostrane transakcije. Zbog toga Porezna uprava sve agresivnije koristi instrumente poput retroaktivnog uskraćivanja prava na odbitak pretporeza, zajedničke i solidarne odgovornosti te privremenih mjera osiguranja naplate. Drugim riječima, porezni rizik se iz sfere ‘papirnate’ kontrole preselio u domenu izravnog financijskog udara na likvidnost tvrtke.

U ovom članku analiziramo najčešće situacije u kojima vas zakon može učiniti jamcem za tuđi neplaćeni PDV (ali i druge poreze). Cilj je pomoći vam da od klasične reaktivne strategije – plaćanja kazni i kamata – prijeđete na proaktivno upravljanje poreznim rizicima: od sustavnog ‘know-your-supplier’ procesa i revizije ugovornih klauzula pa sve do digitalnih alata za praćenje porezne reputacije partnera. Jer u poreznom lancu vrijednosti, odgovornost nije uvijek crno-bijela, a posljedice – ako niste pripremljeni – mogu biti itekako značajne.

GDJE POČINJE (I ZAVRŠAVA) VAŠA POREZNA ODGOVORNOST?

U teoriji, porezni obveznik je jasno definiran – najčešće je to pravna osoba (poduzeće) koja obavlja oporezivu djelatnost. No u praksi, osobna odgovornost za porezne obveze pravne osobe sve je šire definirana i češće primjenjivana. Porezni propisi i praksa Porezne uprave sve više zadiru u osobne sfere vlasnika, direktora, knjigovođa, pa čak i poslovnih partnera. U nastavku navodimo najvažnije kategorije odgovornih osoba i situacije u kojima se porezna odgovornost širi izvan same tvrtke.

1. VLASNICI I DIREKTORI – kad odgovornost prelazi s poduzeća na osobu Uprava i vlasnici društava imaju obvezu upravljati poslovanjem savjesno i u skladu sa zakonima. Ako Porezna uprava utvrdi da je do poreznog duga došlo zbog nesavjesnog upravljanja, namjernog oštećenja vjerovnika ili zloporabe moguće je da će osobna imovina tih osoba biti obuhvaćena naplatom tuđeg poreznog duga.

Primjeri koji najčešće dovode do osobne odgovornosti uključuju:

• Manipulaciju imovinom (npr. prebacivanje imovine s društva na fizičku osobu bez tržišne naknade)
• Prodaju ispod cijene ili otuđenje imovine pred ovrhu
• Sklapanje prividnih ili štetnih ugovora s povezanim osobama
• Namjerno neplaćanje poreznih obveza uz istovremeno isplaćivanje bonusa, dividendi ili pozajmica vlasnicima U takvim slučajevima, Porezna uprava može aktivirati članak 30. Općeg poreznog zakona i pokrenuti naplatu poreznog duga direktno od fizičkih osoba,

2. KNJIGOVOĐE I OSOBE ZADUŽENE ZA OBRAČUN POREZA – tanka linija između administracije i odgovornosti Vanjski knjigovođe i interni zaposlenici koji obrađuju porezne evidencije nisu samo pasivni izvršitelji – ako svjesno ili iz krajnje nepažnje predaju lažne ili netočne prijave, mogu odgovarati solidarno s poreznim obveznikom.

Odgovornost se posebice odnosi na slučajeve gdje:
• su korištene lažne ulazne fakture
• je iskazan pretporez za transakcije koje nisu nikada provedene
• su predane netočne PDV prijave U praksi, sudovi potvrđuju solidarne obveze knjigovođa kada postoji dokaz da su znali, ili morali znati, za prijevaru ili neregularnosti u poslovanju.

3. KUPCI PODUZEĆA ILI GOSPODARSKIH CJELINA – ne preuzimate samo imovinu, već i porezne sjene prošlosti Kod preuzimanja poslovnih subjekata, cijelih gospodarskih cjelina ili vrijednije imovine (nekretnine, strojevi, pogoni), kupac može naslijediti i dio poreznog tereta prethodnog vlasnika, čak i ako nije bio svjestan da takav dug postoji. Prema Općem poreznom zakonu, kupac odgovara do visine vrijednosti stečene imovine, osim ako je stjecanje provedeno u ovršnom ili stečajnom postupku, gdje vrijede posebna pravila. Zato je dubinska porezna analiza (tax due diligence) ključna prije svakog većeg preuzimanja. U suprotnom, Porezna uprava može pokrenuti naplatu retroaktivno – i to godinama nakon kupoprodaje.

4. SUDJELOVANJE U UTAJI – aktivna i pasivna uloga nosi poreznu cijenu Bilo da ste inicijator, pomagač ili samo prikrivate utaju – zakon vas tretira kao sudionika u poreznom prekršaju ili kaznenom djelu.

Odgovornost se može temeljiti na:

• pomaganju u fakturiranju lažnih troškova
• sudjelovanju u tzv. karusel prijevarama (transakcije bez stvarne isporuke)
• prikrivanju stvarnog poslovnog odnosa kroz treće osobe
• davanju netočnih podataka Poreznoj upravi

U takvim slučajevima obveza se ne odnosi samo na povrat neplaćenog poreza, nego i na obračun zateznih kamata i često kaznenu odgovornost.

POSEBNO O PDV-u

Kod PDV-a su pravila rigidnija: odgovoran može biti bilo tko u lancu isporuke, i to u dva scenarija.

TIPIČNI OBRASCI POREZNIH PRIJEVARA

U poreznoj praksi neki se obrasci prijevara ponavljaju gotovo u identičnom obliku godinama. Iako se zakoni postrožuju, a inspekcije su sve sofisticiranije, prevaranti i dalje pronalaze načine kako iskoristiti rupe u sustavu. U nastavku opisujemo nekoliko najčešćih primjera koje bilježi praksa Porezne uprave.

Prvi klasičan slučaj odnosi se na tzv. šećer u tranzitu. Na papiru, radi se o isporuci robe unutar EU, što znači oslobađanje od PDV-a. Međutim, u stvarnosti roba nikada ne napušta Hrvatsku. Šećer ostaje u domaćim skladištima i potom se preprodaje na domaćem tržištu bez PDV-a, čime prevaranti stječu nelojalnu prednost nad poštenim trgovcima.

Drugi model prijevare odnosi se na robu iz trećih zemalja koja se fiktivno ‘prepakira’ izvan Europske unije – najčešće u BiH, Srbiji ili Crnoj Gori – te se zatim uvozi u EU kao roba iz europskog područja. Najčešće je riječ o šećeru, brašnu, žitaricama ili sirovinama. Uvoznik tada izbjegava plaćanje uvoznih davanja, carina i PDV-a, a proizvod stiže na hrvatsko tržište po damping cijenama koje ugrožavaju domaće proizvođače i regularne uvoznike.

Treći obrazac obuhvaća luksuzne rabljene automobile. U ovim slučajevima ista se vozila formalno prodaju između više povezanih društava u Hrvatskoj i EU, pri čemu se iskazuju fiktivne marže, generiraju lažne fakture i zahtijevaju brzi povrati PDV-a. Vozila, međutim, fizički nikada ne napuste Hrvatsku – samo dokumentacija ‘putuje’. Ovakve transakcije mogu rezultirati kaznenim prijavama, ovrhama nad vozilima, pa čak i retroaktivnim obračunom PDV-a krajnjem kupcu.

SIGNALI ZA UZBUNU

Postoji niz pokazatelja koji bi svakom poduzetniku trebali upaliti crveno svjetlo. Ako primijetite bilo koji od sljedećih znakova, vrijeme je za dodatnu provjeru:

• Dobavljač je novoosnovano društvo, bez ikakve poslovne prošlosti, financijskih izvještaja ili vidljivih referenci
• Ponuda uključuje izuzetno brzu i sigurnu zaradu, bez realnog objašnjenja rizika
• Plaćanje se traži na račun treće osobe ili na račun u inozemstvu, posebno u poreznoj oazi
• Roba je visoke vrijednosti i male zapremine – što znači da se lako prevozi i skriva (npr. elektronika, satovi, metali)
• Tvrtka učestalo mijenja sjedište, vlasnike i direktore; posluje iz virtualnog ureda ili neregistrirane adrese
• Cijena robe je toliko povoljna da nadilazi sve tržišne logike – doslovno ‘predobro da bi bilo istinito’.

Ignoriranje ovih znakova može vas dovesti u situaciju da Porezna uprava zaključi kako ste ‘znali ili morali znati’ da sudjelujete u prijevari – čime automatski preuzimate poreznu odgovornost.

ZAKLJUČAK

Odgovornost za tuđi PDV nije tek teoretska mogućnost – događa se svakodnevno. Srećom, uz pažljivo biranje partnera, urednu dokumentaciju i pravovremeno plaćanje računa, rizik možete svesti na minimum. Budite proaktivni: svaki sat uložen u provjeru dobavljača može vam kasnije uštedjeti tisuće eura i mnogo neprospavanih noći.

KAKO SE ZAŠTITITI – praktičan popis mjera opreza

S obzirom na ozbiljne rizike, preporučljivo je usvojiti jednostavan, ali sustavan pristup provjeri poslovnih partnera. Evo konkretnih koraka koje bi svako poduzeće trebalo poduzeti:

1. Prvo i osnovno – upoznajte svog dobavljača. Provjerite njegov PDV identifikacijski broj u europskom sustavu VIES, izvadite podatke iz sudskog registra i istražite tko stoji iza tvrtke – tko su direktori, krajnji vlasnici i imaju li poslovne reference. Ako je moguće, posjetite njihovu stvarnu lokaciju.

2. Sve provjere dokumentirajte. Spremite PDF potvrde iz sustava VIES, komunikaciju e-poštom, pisane izjave o podrijetlu robe i druge relevantne materijale. U slučaju porezne kontrole, važno je imati pisane dokaze da ste poduzeli razumne mjere opreza.

3. Kritički procijenite ponudu. Je li ponuđena marža realna? Odgovara li količina uobičajenoj potrošnji za tu vrstu robe? Ako ponuda ‘strši’ iz tržišnog okvira, zatražite dodatna pojašnjenja i dokumentaciju.

4. Poduzetnik kojemu je obavljena isporuka dobara ili usluga u Hrvatskoj odgovara kao jamac platac za plaćanje PDV-a kada poreznom obvezniku koji mu je obavio isporuku nije platio barem iznos PDV-a obračunanog u računu u roku propisanom zakonom. Dakle, ako niste platili račun dobavljaču, a on ga nije platio Poreznoj upravi, vi odgovarate za neplaćeni PDV.

5. Razumno vrednujte rizike u suradnji s novim i malim dobavljačima. Ne odbacujte ih automatski, ali budite oprezni. Za veće isporuke možete tražiti bankovna jamstva, isporuku uz avans ili ograničeni kreditni limit.

6. Na kraju, imajte na umu: u očima Porezne uprave ne postoji opravdanje ‘Nisam znao’. Od poduzetnika se očekuje aktivna pažnja, procjena rizika i dokumentirani trag savjesnosti. Ako uvedete ove korake u poslovnu praksu, značajno ćete smanjiti rizik da postanete kolateralna žrtva tuđe porezne prijevare.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Digitalna transformacija fiskalnog sustava u Hrvatskoj ulazi u novu, odnosno drugu fazu, tzv. 2.0. Nakon više od desetljeća iskustva s fiskalizacijom u prometu gotovinom, Vlada Republike Hrvatske donosi prijedlog zakona poznat kao Fiskalizacija 2.0. Novi zakon obećava proširenje fiskalnog nadzora, potpunu digitalizaciju računa i značajno administrativno rasterećenje – no postavlja se ključno pitanje: hoće li to poduzetnicima olakšati poslovanje ili nametnuti dodatnu administraciju, a time i troškove?

Što donosi Fiskalizacija 2.0?

Zakon o fiskalizaciji predstavlja sveobuhvatnu reformu s ciljevima koji uključuju:

• proširenje fiskalizacije na sve račune – uključujući B2C, B2B i B2G transakcije,
• uvođenje obveznog eRačuna,
• digitalno izvještavanje u stvarnom vremenu,
• značajno smanjenje administrativnih opterećenja za poduzetnike.

Fiskalizacija u krajnjoj potrošnji (B2C)

Fiskalizacija krajnje potrošnje već godinama obuhvaća plaćanja u gotovini i karticama, posebno u sektorima poput maloprodaje. Novi zakon uvodi sljedeće promjene:

• Od 1. rujna 2025.: Ukida se obveza dostave podataka o poslovnim prostorima putem fizičkog obrasca. Fiskalizacija pratećih dokumenata više nije potrebna. Čekovi se ukidaju kao sredstvo plaćanja.
• Od 1. siječnja 2026.: Svi računi, bez obzira na način plaćanja, moraju biti fiskalizirani. Uvodi se fiskalizacija za djelatnosti koje su dosad bile izuzete (tisak, duhan, poštanske markice). Prijava radnog vremena i ovjera knjiga računa prelazi u ePorezna sustav.

eRačuni i fiskalizacija u B2B i B2G segmentima

Zakon digitalizira poslovanje između tvrtki te između privatnog i javnog sektora.

• Od 1. siječnja 2026.: Obvezno izdavanje i zaprimanje eRačuna za PDV obveznike i javna tijela.
• Od 1. siječnja 2027.: Obveza se proširuje na sve ostale poslovne subjekte.

Tehnički mehanizmi uključuju pristupne točke, fiskalizacijske poruke Poreznoj upravi, eIzvještavanje i korištenje aplikacije MIKROeRAČUN za male obveznike.

Administrativno rasterećenje

Projekt Fiskalizacija 2.0. ukida čak devet postojećih obrazaca i prijava, uključujući DON-H, I-RA, U-RA, PPO, PDV-F, PDV-S, OPZ-STAT i RAD 1G.

Uspostavom aplikacija FiskAplikacija omogućuje se pregled fiskaliziranih računa, status eRačuna, informativni prikaz PDV-a i automatska upozorenja. Procijenjene uštede za gospodarstvo prema projekcijama Ministarstva financija premašuju 120 milijuna eura.

Sigurnost i digitalna infrastruktura

Informacijski posrednici moraju imati odgovarajuće sigurnosne certifikate i sukladnost. Porezna uprava nadzire sigurnost podataka, pristup i obradu, bez povrede porezne tajne.

Financiranje projekta

Zakon se provodi uz financiranje iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), a dugoročno održavanje sustava osigurano je iz državnog proračuna. Sami poduzetnici moraju osigurati provedbu zakona iz vlastitih proračuna odnosno angažiranjem vlastite ili unajmljene radne snage/savjetnika.

Zaključak

Fiskalizacija 2.0 donosi promjene koje će duboko utjecati na način poslovanja u Hrvatskoj. Kratkoročno može predstavljati izazov, ali dugoročno osigurava modernizaciju, transparentnost i konkurentnost gospodarstva. U konačnici, riječ je o investiciji u digitalnu budućnost. Treba uzeti u obzir i da zbog obujma zahvata resursi Minisatrstva financija neće omogućiti neku sveobuhvatnu poreznu reformu u 2026. godini.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Živimo u vremenu koje sve češće podsjeća na stanje trajne krize – gospodarske nestabilnosti, inflacije, geopolitičkih napetosti i pritisaka na javne financije. U takvim uvjetima, države intenzivnije nadziru i naplaćuju poreze, pokušavajući ojačati proračun i spriječiti porezne prevare. Hrvatska pritom nije iznimka. U takvom okruženju, porezni nadzor postaje realnost s kojom se sve više poduzetnika mora suočiti. No kako se pripremiti za takvu situaciju i što konkretno učiniti kada inspektori pokucaju na vrata? U ovom članku donosimo praktičan vodič za preživljavanje poreznog nadzora.

ŠTO POREZNI NADZOR NIJE?

Na početku je korisno razjasniti jednu čestu zabludu. Mnogi poduzetnici misle da je svaki kontakt s Poreznom upravom porezni nadzor – no to nije točno. Primjerice, ako vam Porezna uprava zatraži uvid u poslovne knjige, postavi dodatna pitanja u vezi s prijavom poreza na dobit ili provjerava podatke zbog postupanja prema trećim osobama – to ne znači da je nadzor pokrenut. Takve aktivnosti spadaju pod redovno prikupljanje informacija i svakodnevni rad Porezne uprave, a ne pod formalni nadzor. Dakle, to sve znači da niste imali nadzor i da ga porezna uprava može otvoriti.

ZAŠTO DOLAZI POREZNI NADZOR – I TKO JE NA UDARU?

Porezni nadzor se ne događa slučajno, iako to ponekad tako izgleda. Porezna uprava primjenjuje alate procjene rizika i selekcije kako bi odlučila koje porezne obveznike nadzirati. Veliki poduzetnici i oni koji koriste različite porezne olakšice češće su pod povećalom.

No to nije sve – rizik raste i ako:
• redovito kasnite s predajom poreznih prijava,
• iskazujete neobično visoke povrate PDV-a,
• godinama poslujete s gubicima,
• imate visoke prihode, a imate malo ili uopće nemate zaposlenih,
• imate neusklađenost prometa po računu i prijavljenih prometa u PDV prijavama,
• postoje sumnje na vezane prevare (npr. nadzor kod vašeg poslovnog partnera).

Važno je znati i da nadzor nije moguć u slučaju zastare ili ako obveznik ima tzv. poseban status (npr. međunarodne institucije, diplomatska predstavništva i sl.).

PRIPREMA – TEMELJ ZA OBRANU

Za razliku od prirodnih katastrofa, poput potresa, rata ili krize, porezni nadzor nije nepredvidiv – i za njega se možete pripremiti. Zakonodavstvo se stalno mijenja, a kompleksnost propisa povećava rizik pogrešaka. Zato savjetujemo da barem jednom godišnje napravite interni porezni pregled kritičnih dijelova poslovanja.

Takav pregled može uključivati:
• ispravnost PDV prijava,
• klasifikaciju primitaka i izdataka,
• evidentiranje poslovnih putovanja i reprezentacije,
• pravilnu primjenu olakšica i potpora.

Imajte na umu da revizija financijskih izvještaja nije zamjena za porezni pregled – revizori primarno ocjenjuju točnost financijskih izvještaja, a ne pravilnost poreznog tretmana.

KAKO ZAPOČINJE POREZNI NADZOR?

Porezni nadzor službeno započinje dostavom obavijesti o nadzoru. Prema zakonu, obavijest mora biti uručena najmanje osam dana prije početka nadzora, i to osobi ovlaštenoj za zastupanje poreznog obveznika. Izuzeci postoje – ako bi prethodno obavještavanje ugrozilo svrhu nadzora, primjerice kod sumnji na utaju poreza, obavijest se ne dostavlja unaprijed.

ŠTO KADA NADZOR DOĐE?

Ključan faktor je dojam koji ostavljate. Ne govorimo o izgledu, već o:
• urednosti i ažurnosti računovodstva,
• brzini i točnosti dostave traženih podataka,
• logičnosti i dosljednosti dokumentacije.

Prije predaje dokumentacije, provjerite da podaci nisu kontradiktorni, da su potpuni i da ne dovode u zabludu. Ako se, primjerice, ime klijenta ne poklapa s računom, inspektor to može interpretirati kao nepravilnost. Inspektori će postavljati pitanja – od naizgled bezazlenih (npr. tko upravlja vozilom, gdje se boravi) do vrlo konkretnih. Svi ti podaci im služe kako bi provjerili stvarni tijek poslovnih događaja. Ako niste sigurni u odgovor, tražite savjet stručnjaka – jer pogrešan ili neprecizan odgovor može imati ozbiljne posljedice.

KAKO ZAVRŠAVA POREZNI NADZOR?

Prije sastavljanja zapisnika, Porezna uprava mora održati zaključni razgovor s poreznim obveznikom. Na tom sastanku raspravljaju se:
• sporne činjenice,
• pravne ocjene,
• mogući učinci na visinu porezne obveze.

Nakon tog razgovora sastavlja se zabilješka, a u ovoj fazi moguće je predložiti poreznu nagodbu – ako postoji osnova i volja obiju strana.

POREZNA NAGODBA – PRILIKA ZA KOMPROMIS

Nagodba se može sklopiti sve dok nije uručen zapisnik. Predmet nagodbe mogu biti:
• iznos obveze (ako je porezna osnovica procijenjena),
• rokovi plaćanja,
• iznos zateznih kamata.

Uvjeti za nagodbu koji moraju biti ispunjeni su sljedeći:
• porezni obveznik prihvaća obvezu,
• odriče se prava na pravne lijekove.

Kamate na poreznu obvezu se mogu smanjiti i to je bitna prednost nagodbe. Kamate se mogu smanjiti:
• do 100% ako platite odmah,
• 50% ako platite u roku 90 dana,
• 0% ako se radi o doprinosima za tzv. drugi mirovinski stup – tu nema olakšica.

U slučaju da je utvrđena sumnja na kazneno djelo, nagodba nije moguća. Ako se sklopi, nagodba ima snagu izvršnog rješenja.

ROK ZA PLAĆANJE I PRAVNI LIJEKOVI

Ako odbijete nagodbu, slijedi zapisnik, zatim prvostupanjsko porezno rješenje pa potencijalna žalba. Nakon što drugostupanjsko rješenje postane pravomoćno, obvezu morate podmiriti – ili riskirate ovrhu.

UPRAVNA TUŽBA – POSLJEDNJA INSTANCA

Ako i dalje smatrate da ste oštećeni, možete podnijeti upravnu tužbu nadležnom sudu. Sud u iznimnim slučajevima može odgoditi izvršenje (ako bi naplata izazvala nenadoknadivu štetu i nije protivna javnom interesu), no u praksi se to rijetko događa. Ako ne uspijete na prvostupanjskom upravnom sudu, ostaje mogućnost žalbe Visokom upravnom sudu RH.

ZAKLJUČNO: BOLJE SPRIJEČITI NEGO LIJEČITI

Porezni nadzor može biti dugotrajan, zahtjevan i financijski iscrpljujući. No kvalitetna priprema, pravovremeni porezni pregled, uredno vođenje poslovanja i stručno vođena komunikacija s inspektorima značajno smanjuju rizik od ozbiljnih posljedica. U konačnici, cilj nije samo ‘preživjeti’ porezni nadzor, već ga proći uz minimalne poremećaje za poslovanje.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Pet godina nakon pandemije Covid-19 i tri godine nakon izbijanja rata u Ukrajini, svijet se suočava s novom vrstom sukoba – ovoga puta ne vojnim, već trgovinskim. Potencijalni trgovinski rat između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije budi sjećanja na protekcionističke mjere iz razdoblja Velike depresije 1930-ih – politike koje su, iako vođene idejom zaštite domaće proizvodnje, na kraju dodatno pogoršale globalnu ekonomsku krizu i pridonijele geopolitičkim napetostima koje su prethodile Drugom svjetskom ratu.

Čini se da se povijest uporno i ironično – ponavlja. “Historia est magistra vitae”, podsjećali su stari Rimljani, vjerujući da je povijest učiteljica života. Ipak, i oni su, unatoč toj mudrosti, na kraju pali. Danas, dok globalna politička scena ponovno ključa, taj latinski aforizam zvuči proročanski.

Mogućnost trgovinskog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije ne predstavlja samo bilateralni spor, već ozbiljnu prijetnju globalnim lancima opskrbe i ekonomskoj stabilnosti brojnih sektora. Posebno je ranjiv sektor robe široke potrošnje (FMCG), okosnica svakodnevne potrošnje milijuna građana. Ova industrija, koja obuhvaća proizvode poput hrane, pića, sredstava za osobnu higijenu i kućanske potrepštine, izrazito je osjetljiva na vanjskotrgovinske barijere, fluktuacije cijena sirovina te promjene u carinskoj politici.

Dođe li do daljnje eskalacije napetosti, FMCG sektor mogao bi se suočiti sa znatnim poremećajima – od rasta ulaznih troškova, kašnjenja u isporukama, pa sve do smanjene potrošačke dostupnosti i promjene tržišnih preferencija. Trgovinski rat bi, u tom slučaju, prerastao u svakodnevnu realnost potrošača, odražavajući se izravno na police trgovina i kućne budžete. U daljnjem tekstu kratko ćemo pojasniti sve izazove.

RASTUĆI TROŠKOVI I POREMEĆAJI U OPSKRBNIM LANCIMA

Uvođenje carina na uvoz iz SAD-a vjerojatno bi povećalo troškove za europske FMCG tvrtke koje se oslanjaju na američke sirovine i ambalažu. Proizvodi poput orašastih plodova, ulja i specijaliziranih pakiranja mogli bi znatno poskupjeti, što bi smanjilo profitne marže. Uz to, protumjere i strože carinske kontrole dovele bi do poremećaja u lancima opskrbe, izazivajući kašnjenja i dodatne logističke troškove.

Uvođenjem novih carina od strane Sjedinjenih Američkih Država, hrvatski izvoznici suočavaju se s ozbiljnim izazovima na američkom tržištu. Prema najnovijim odlukama, SAD je uveo opću carinu od 10% na većinu uvoznih proizvoda, dok će proizvodi iz Europske unije, uključujući Hrvatsku, biti podložni dodatnoj carini od 20%. To u pravilu ne plaća izvoznik, nego uvoznik koji sada, primjera radi, za kontejner robe od npr. pet milijuna dolara mora financirati i milijun dolara carine koje nije predvidio. I upravo je ta nepredvidljivost dovela do pada dionica na svjetskim burzama, a što znači i potencijalno pad investicija i proizvodnje te pad BDP-a.

Prema javno dostupnim podacima, Hrvatska je tijekom 2024. godine izvezla robe u vrijednosti od približno 658 milijuna eura u SAD, što čini oko 3,3% ukupnog hrvatskog izvoza, čime je SAD osmo najvažnije izvozno tržište za Hrvatsku. Uvođenje ovih carina može značajno utjecati na konkurentnost hrvatskih proizvoda na američkom tržištu. Povećanje cijena uzrokovano carinama moglo bi smanjiti potražnju za hrvatskim proizvodima, posebno u sektorima gdje je konkurencija jaka.

Osim izravnog utjecaja na izvoz, postoji i zabrinutost zbog mogućih neizravnih posljedica. Dovedu li carine do gospodarskog usporavanja u ključnim hrvatskim trgovinskim partnerima unutar EU, poput Njemačke i Italije, to bi moglo dodatno negativno utjecati na hrvatsko gospodarstvo. Hrvatska gospodarska komora (HGK) upozorava da bi ovi trgovinski sukobi mogli izazvati lančanu reakciju, pri čemu bi europske zemlje mogle vršiti pritisak na hrvatske proizvođače da smanje cijene kako bi ostali konkurentni na američkom tržištu.

STRATEŠKE PRILAGODBE

Kao odgovor na navedene izazove, europske FMCG tvrtke mogle bi diversificirati tržišta, s naglaskom na zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike. No ulazak na nova tržišta iziskuje znatna ulaganja i prilagodbu lokalnim ukusima i propisima.

Na domaćem tržištu, potrošači bi se mogli suočiti s višim cijenama jer bi kompanije povećane troškove prenijele na krajnje korisnike, što bi moglo potaknuti rast prodaje proizvoda privatnih robnih marki te smanjenje raznolikosti asortimana na policama trgovina. Najzanimljivije jest da su sve te strateške prilagodbe djelomično pokrenuli covid i rat u Ukrajini.

Navest ćemo neke od prilagodbi koje su primjenjive i na ovu situaciju. Ulazak na nova tržišta koja smo spomenuli zahtijeva:

• Regulatorna prilagodba – usklađivanje proizvoda s lokalnim zakonodavstvom, uključujući regulative o sigurnosti hrane, označavanju i zaštiti potrošača.

• Lokalno partnerstvo – sklapanje ugovora s distributerima i lokalnim dobavljačima uz posebnu pažnju na klauzule o arbitraži, jurisdikciji, intelektualnom vlasništvu i osiguranje protiv valutnog rizika. Nadalje, ova situacija zahtijeva i pravno i porezno planiranje. Trgovinski ratovi često dovode do povećanja carina i poreznih opterećenja, zbog čega je važno pravovremeno planiranje kako bi se umanjile posljedice – primjera radi, u kojoj mjeri je moguće planirati porezno opterećenje politikom transfernih cijena ili ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Dio strategije mora biti i strukturiranje ugovora s dobavljačima i kupcima.

Zbog potencijalne nestabilnosti cijena i dostupnosti sirovina, FMCG tvrtke bi trebale uvesti fleksibilnije modele ugovaranja:

• Klauzule o prilagodbi cijena (price adjustment clauses) u slučaju naglih promjena carina ili valutnih tečajeva.
• Force majeure klauzule (viša sila) koje uzimaju u obzir poremećaje izazvane trgovinskim sporovima ili sankcijama.
• Multi-sourcing strategije koje se ugovaraju unaprijed kako bi se omogućila brza promjena dobavljača.

Što se tiče same strateške prilagodbe i proizvodnih modela, kako bi se smanjila ovisnost o međunarodnim dobavljačima, moguće je razmotriti:

• Nearshoring – premještanje proizvodnje bliže europskom tržištu radi smanjenja troškova transporta i carina.
• Lokalizacija portfelja proizvoda – prilagodba asortimana ukusu lokalnog tržišta radi povećanja lojalnosti kupaca i smanjenja rizika od regulatornih prepreka.

UČINAK NA POTROŠAČE

Na domaćem tržištu, povećanje cijena kao posljedica viših troškova uvoza, proizvodnje i logistike – koji proizlaze iz trgovinskih ratova, carinskih barijera i poremećaja u lancima opskrbe – gotovo se sigurno prelijeva na krajnje potrošače.

Ovaj efekt izaziva niz međusobno povezanih promjena u ponašanju potrošača i strukturi tržišta:

• Rast potražnje za privatnim markama
Kako cijene brendiranih proizvoda rastu, potrošači sve češće posežu za privatnim markama trgovačkih lanaca koje nude znatno niže cijene uz zadržavanje zadovoljavajuće razine kvalitete. Ovaj trend dodatno jača poziciju maloprodajnih lanaca kao nositelja lanca vrijednosti, a istovremeno vrši pritisak na FMCG proizvođače da razvijaju ‘value for money’ linije kako bi ostali konkurentni.

• Smanjenje raznolikosti proizvoda
Poduzetnici, pod pritiskom rastućih troškova i ograničenih marži, pribjegavaju racionalizaciji portfelja proizvoda. To znači povlačenje manje profitabilnih ili sporije rotirajućih artikala s tržišta, što rezultira manjim izborom za potrošače. Posljedično, kupci se sve više usmjeravaju na osnovne i poznate proizvode, što dodatno sužava tržišni prostor za inovacije.

• Jačanje potrošačkog nacionalizma
U nesigurnim vremenima, potrošači se često okreću domaćim proizvodima, potaknuti idejom da kupnjom lokalnog podržavaju nacionalno gospodarstvo i očuvanje radnih mjesta. Ova sklonost, koja je već vidljiva u zemljama poput Kanade (posebno u sektoru prehrane) i u manjoj mjeri u Njemačkoj, može biti dvosjekli mač. S jedne strane, otvara prilike za marketinške kampanje koje naglašavaju ‘domaće podrijetlo’, lokalnu tradiciju i održivost. S druge strane, ukoliko potrošački nacionalizam postane previše izražen i protekcionistički nastrojen, može izazvati recipročne reakcije na inozemnim tržištima – primjerice, ako hrvatski potrošači sustavno odbacuju strane proizvode, postoji rizik da će i strani potrošači izbjegavati hrvatske proizvode, što bi moglo negativno utjecati na izvoz. Zlobnici bi rekali da je ionako hrvatski izvoz u FMCG sektoru mali, no to je pogrešna pretpostavka kada pogledamo brojke.

• Promjene u percepciji vrijednosti
S obzirom na povećane životne troškove, potrošači sve više donose odluke temeljene na cijeni, trajanju i funkcionalnosti proizvoda, a manje na lojalnosti brendu. Ovo stvara pritisak na proizvođače da jasno komuniciraju dodanu vrijednost svojih proizvoda i preispitaju cjenovne strategije.

• Povećana osjetljivost na promotivne aktivnosti
U uvjetima inflacije i smanjene kupovne moći, raste učinkovitost prodajnih akcija, kupona i programa vjernosti. Brendovi koji uspješno koriste ove alate mogu privremeno neutralizirati negativan utjecaj viših cijena i održati tržišni udio. Ponašanje potrošača u kontekstu trgovinskih sukoba i poskupljenja nije samo ekonomsko, već i emocionalno, kulturno i ideološko pitanje. Za FMCG kompanije to znači nužnost dubljeg razumijevanja lokalnih tržišta, prilagodbu komunikacijskih poruka i razvoj proizvoda koji zadovoljavaju nove potrebe i vrijednosti potrošača.

TRGOVINA HRANOM IZMEĐU HRVATSKE I SAD-a: DETALJNIJI UVID

Kada je riječ o Hrvatskoj, prehrambena razmjena sa SAD-om predstavlja značajan dio međunarodne trgovine. U 2024. godini, prema javno dostupnim podacima američkog ministarstva trgovine, poljoprivredni izvoz SAD-a u Hrvatsku iznosio je oko 35,39 milijuna američkih dolara, a najzastupljeniji proizvodi bili su orašasti plodovi, jaka alkoholna pića i prehrambeni pripravci. S druge strane, hrvatski izvoz hrane u SAD također bilježi rast.

Prema podacima iz 2023. godine, Hrvatska je u SAD izvezla robu u vrijednosti od 632,56 milijuna dolara, od čega su pripremljene biljne, voćne i orašaste namirnice iznosile 9,33 milijuna dolara, razni prehrambeni pripravci 5,88 milijuna dolara, a pića, alkohol i ocat 2,66 milijuna dolara. Ove brojke svjedoče o jačanju trgovinskih odnosa između dviju zemalja koji je, čini se, počeo rasti prilikom prve administracije sadašnjeg američkog predsjednika, no sada se suočava s novim izazovima.

Neizravna posljedica trgovinskog rata za Hrvatsku bi mogla biti poplava prehrambenih proizvoda, alkohola i ostalih proizvoda FMCG sektora iz drugih zemalja, ponajviše Španjolske, Italije i Poljske, što bi moglo dovesti do problema kod hrvatskih proizvođača, ali i distributera koji su dogovorili fiksne cijene s europskim partnerima prije izbijanja trgovinskog rata.

ZAKLJUČAK

Potencijalni trgovinski rat između SAD-a i Europske unije ne bi bio samo ekonomski izazov, već bi mogao imati duboke i dugoročne posljedice za FMCG sektor u Europi i Hrvatskoj. U slučaju eskalacije, suočili bismo se s nizom negativnih učinaka – od povećanja operativnih troškova i logističkih zastoja, do ograničenog pristupa velikim i strateški važnim tržištima poput američkog.

Tvrtke iz sektora robe široke potrošnje našle bi se pred imperativom prilagodbe: diversifikacija izvoznih tržišta, pojednostavljenje opskrbnih lanaca, regionalizacija proizvodnje i ulaganja u inovacije postat će ključni alati za očuvanje konkurentnosti u svijetu trgovinskog sukoba.

Za Hrvatsku, koja još uvijek gradi svoje izvozne kapacitete unutar FMCG sektora, ovakva kriza bila bi istodobno i prijetnja i prilika. S jedne strane, otežan pristup američkom tržištu mogao bi usporiti rast izvoza prehrambenih proizvoda; s druge strane, otvara se prostor za jačanje bilateralnih odnosa i aktivnije pozicioniranje domaćih tvrtki.

U tom kontekstu, ključno je njegovanje stabilnih, predvidivih i uravnoteženih međunarodnih trgovinskih odnosa – jer iza svake carinske barijere stoje konkretne posljedice za proizvođače, radna mjesta i potrošače te zahtijevaju brzu stratešku, pravnu i poreznu prilagodbu. U konačnici, kao što bi rekao poznati rođak jednog velikog hrvatskog govornika i pjesnika, globalna trgovinska stabilnost nije samo političko pitanje – ona je temelj svakodnevnog poslovanja, opskrbe i prehrambene sigurnosti.

Piše: Krešimir Lipovšćak, Partner, Crowe Hrvatska

Ministarstvo financija priprema povijesne promjene u fiskalizaciji poslovanja, a projekt Fiskalizacija 2.0, koji prema trenutnom planu stupa na snagu 1. siječnja 2026. godine, označava početak prave digitalne ere u izdavanju računa i izvještavanju prema Poreznoj upravi. Ključna promjena je potpuno uvođenje eRačuna, čija je obveza propisana europskom Direktivom Vijeća Europe. Do 1. siječnja 2028. svi poslovni subjekti unutar EU morat će se prilagoditi ovom sustavu kako bi osigurali potpunu transparentnost i automatizaciju financijskih procesa.

OBVEZNICI FISKALIZACIJE 2.0

Ova reforma obuhvatit će širok spektar poslovnih subjekata koji obavljaju različite djelatnosti. Bez obzira na veličinu poslovanja, svi koji izdaju račune morat će se prilagoditi novom sustavu. Poduzetnici, neovisno o pravnom obliku, bilo da se radi o trgovačkim društvima ili samostalnim djelatnostima, bit će obveznici ove reforme. Obrtnici, uključujući i paušalne obrtnike, također će se morati prilagoditi. Poljoprivrednici u sustavu PDV-a, koji ostvaruju prihode iz poljoprivredne proizvodnje, kao i poljoprivrednici koji primaju državne potpore, čak i ako nisu u sustavu PDV-a, morat će osigurati transparentnost u vođenju financijskih transakcija.

ŠTO DONOSI FISKALIZACIJA

Nova fiskalna pravila donose potpunu digitalizaciju financijskih tokova. Svi poslovni subjekti morat će izdavati i zaprimati eRačune, čime se ukida mogućnost izdavanja papirnatih računa. Sve transakcije postat će digitalne, čime će se osigurati bolja kontrola i smanjenje administrativnih troškova. Umjesto klasičnih papirnatih arhiva, svi računi i poslovna dokumentacija pohranjivat će se u digitalnom obliku, čime se smanjuje opterećenje fizičkog prostora i povećava sigurnost podataka. Porezna uprava osigurat će besplatne aplikacije koje će omogućiti brže i jednostavnije poslovanje.

MIKROeRAČUN bit će namijenjen malim poreznim obveznicima za jednostavnu razmjenu eRačuna dok će FiskAplikacija omogućiti pregled fiskaliziranih podataka, praćenje statusa računa i olakšavanje PDV obračuna. Neovisno o načinu plaćanja, bilo gotovinom, karticom ili putem digitalnih platformi, sve transakcije morat će biti evidentirane i fiskalizirane. Direktiva EU nalaže potpunu primjenu eRačuna do 2028. godine, čime će se osigurati jednostavnije i brže poslovanje unutar jedinstvenog europskog tržišta.

NAJVAŽNIJE PROMJENE U POREZNIM OBVEZAMA

Uz obvezno izdavanje eRačuna, uvode se i druge značajne promjene. Novi rok za predaju Obrasca PDV pomiče se na zadnji dan u mjesecu za prethodni mjesec radi boljeg usklađivanja s rokovima plaćanja. Nekoliko obrazaca, uključujući DON-H, I-RA, PDV-F i PPO, bit će ukinuto, što će dodatno pojednostaviti poslovanje. Digitalizacijom povrata PDV-a u putničkom prometu, putnici će imati brži i jednostavniji postupak povrata poreza.

KAKO DO ERAČUNA

Poduzetnici će morati koristiti aplikacije koje omogućuju razmjenu eRačuna. Besplatne aplikacije Porezne uprave bit će prilagođene manjem poslovanju dok će veći poslovni subjekti moći koristiti komercijalne softvere dostupne na tržištu. Moguće je i korištenje usluga informacijskih posrednika poput FINA-e, Hrvatske pošte i drugih licenciranih pružatelja usluga. Svi izdani eRačuni morat će biti potvrđeni od strane primatelja, a poduzetnici će putem digitalnih platformi moći pratiti status svakog računa.

DIGITALNA BUDUĆNOST JE PRED VRATIMA

Fiskalizacija 2.0 nije samo zakonska obveza, već i prilika za modernizaciju poslovanja. Digitalni sustav poslovanja omogućava brže, sigurnije i efikasnije financijsko upravljanje. Prelazak na eRačune donosi brojne prednosti, od smanjenja troškova do bolje kontrole financijskih tokova. Prema nekim procjenama, potpuna digitalizacija fiskalizacije u EU mogla bi donijeti uštede od 423 milijarde eura dok se trošak obrade po računu može smanjiti za 7 do 20 eura. Vrijeme prilagodbe počinje već sada – poduzetnici trebaju iskoristiti priliku za modernizaciju i osigurati konkurentsku prednost u novoj eri digitalizacije računa i računovodstva.

PREDNOSTI ZA FMCG SEKTOR

Prelazak na digitalizirani sustav poslovanja donosi mnoge prednosti:

• Podaci će se automatski razmjenjivati s Poreznom upravom, čime će se porezne prijave učiniti bržima i jednostavnijima.
• Procesi će postati digitalni i automatizirani, čime će se smanjiti administrativni troškovi i papirologija.
• Financijske transakcije bit će transparentnije, a poduzetnici će moći lakše pratiti uplate i naplate.
• Sustav će omogućiti jasniji pregled dospjelih računa, čime će se poboljšati naplata potraživanja.
• Korištenjem digitalnih dokumenata značajno će se smanjiti upotreba papira, čime će se poslovanje učiniti ekološki održivim.