Piše: Antonio Zrilić, Logiko

Nedavno sam čitao knjigu ‘Hiperprostor’ poznatog fizičara Michio Kakua o teoriji paralelnih svjetova i višedimenzionalnom svemiru. Kaku kaže da je neke fenomene u svemiru teško matematički objasniti ako razmišljate u terminima tri prostorne dimenzije (plus vremenska dimenzija), ali ako u te modele ubacite još jednu prostornu dimenziju (tzv. četvrtu dimenziju), kaže on, sve neobjašnjive fenomene u našem svemiru jednostavnije je predočiti i objasniti. Međutim, kakve veze imaju više dimenzije s poslavanjem u Hrvatskoj?

ŠTO JE USPJEH?

U poslovnom svijetu uspjeh se mjeri kroz financijske pokazatelje prihoda i profita i svima je jasno da bez prodaje proizvoda i usluga nema prihoda. Nekima, međutim, promakne da se prodaja i prihodi mogu ostvarivati samo kroz konkurentnu proizvodnju. Jedan primjer: tvrtka Apple je 1984. godine investirala 20 mil. dolara u najmoderniju tvornicu za proizvodnju računala u Americi i – zatvorena je nakon dvije godine, a proizvodnja prebačena u tvrtku Foxconn u Kini. Što je pošlo krivo u najinovativnijoj tvrtki na svijetu?

Neovisna analiza tog događaja pokazala je da nije stvar u jeftinoj radnoj snazi, stvar je u fleksibilnosti, efikasnosti, troškovnoj strukturi i kvaliteti. Da je ta ista proizvodnja i dalje ostala u Americi, mogla je opstati. Dakle, i uz najinovativniji proizvod i briljantan marketing, treba voditi računa i o drugom pokazatelju uspjeha, a to je dobit. Dobit možemo postići na dva jednostavna načina: povećanjem cijene uz iste troškove ili smanjenjem troškova uz istu cijenu.

KONKURENTNOST

Međutim, na globalnom tržištu ne funkcioniraju stvari kao u domaćem javnom sektoru – kada nam troškovi porastu, jednostavno se poveća cijena. Ne, nego tvrtke koje se natječu na globalnom tržištu traže unutarnje rezerve kako bi postali konkurentni. Konkurentnost je strana riječ u domaćoj poslovnoj praksi, ali ne zato jer ne znamo što znači već zato jer ne znamo kako je postići. Primjer Applea nema poantu da prebacimo proizvodnju u Kinu. Štoviše, većina zemalja je našla put za izlazak iz krize kroz vraćanje proizvodnji. Pogledajte samo Njemačku koja je prva izišla iz recesije, jer je imala razvijenu industriju i proizvodnju; Amerika se vraća proizvodnji, koju je u nekad prebacila u dalekoistočne zemlje. Isto tako i dvadesetak posto proizvodnje iz EU se sa istoka vraća u domicilne zemlje. Poanta je dakle da se pronađe put do konkurentnosti.

Međutim, tu je jedna kvaka koja kaže da ne možete biti troškovno konkurentni ako vam je target tržište samo tržište vaše županije ili u najboljem slučaju hrvatsko tržište. Svaki brucoš na ekonomiji zna da, ako želite niže troškove po jedinici, morate imati veću proizvodnju tj. veće kapacitete, a da biste imali veće kapacitete, morate imati veću prodaju. Kada je prodaja veća, veće su i serije u proizvodnji i proizvodnja je konkurentnija…

E, sada se već osjećam kao i fizičari s početka ovog članka koji su bili zarobljeni u modelima tri prostorne dimenzije. Dakle, ako u svoju poslovnu jednadžbu uvedete još jednu prostornu dimenziju – a to je izvoz i globalno tržište – odjednom će vam sve leći na svoje mjesto i biti jednostavnije. Veća prodaja sa izvoznog tržišta daje veće prihode; veći prihodi omogućuju veće kapacitete, a veći kapaciteti daju konkurentnost što opet daje veću prodaju i veći prihod. Zapravo, ta astrofizika i nije tako komplicirana kao što zvuči…

[Iz arhive Progressiva: Objavljeno u rujnu 2013. god.]