Koncept dizajna za recikliranje jedini je pravi pristup jer ambalažu od samog početka razvoja proizvoda oblikujemo za njezin ‘život nakon života’. Riječ je o prijelazu s linearne na kružnu logiku dizajna – od ‘uzmi, koristi, odbaci’ prema ‘dizajniraj, koristi, recikliraj, ponovi’.
Piše: Željka Tihomirović, Marketing Manager, Kaligraf
Sve češće priču o ambalaži započinjemo proširujući njezinu ulogu, dodajući joj nove zadaće. Tako je od zaštitne i dekorativne funkcije s vremenom dobila i ulogu nosača informacija i marketinških poruka, pa sigurnosti, pa sudjelovanja u održavanju kvalitete proizvoda – sve dok nije postala ključni faktor u cirkularnoj ekonomiji proizvoda. U svijetu u kojem održivost sve više oblikuje tržišne tokove, ambalaža je odraz vrijednosti brenda, svjesnosti o okolišu i odgovornosti prema zajednici. Vrijeme je da ambalažu iz temelja počnemo promišljati drukčije. Upravo tu počinje priča o dizajnu za recikliranje.
AMBALAŽA U FOKUSU PROMJENE
Godinama smo ambalažu dizajnirali prvenstveno za funkcionalnost i atraktivnost na policama – kako bi privukla potrošače, zaštitila sadržaj i omogućila logistiku. No ta je logika, iako tržišno učinkovita, imala i svoju ekološku cijenu. Takav je pristup rezultirao sve većom količinom ambalažnog otpada koji se ne reciklira. Iako mnoga ambalažna rješenja jesu tehnički reciklabilna, u praksi to često nije slučaj.
Ako ambalaža nije prilagođena sustavima za sortiranje i recikliranje, završit će na odlagalištu ili u spalionici – unatoč dobroj volji i proizvođača i savjesnih potrošača. Zato je koncept dizajna za recikliranje jedini pravi pristup jer ambalažu od samog početka razvoja proizvoda oblikujemo za njezin ‘život nakon života’. Riječ je o prijelazu s linearne na kružnu logiku dizajna – od ‘uzmi, koristi, odbaci’ prema ‘dizajniraj, koristi, recikliraj, ponovi’.
ŠTO ZNAČI DIZAJNIRATI ZA RECIKLIRANJE?
Dizajn za recikliranje nije samo skup pravila – to je filozofija oblikovanja koja ambalaži pristupa kroz prizmu njezina krajnjeg utjecaja. On zagovara stvaranje ambalaže koja može proći kroz standardne tokove reciklaže – bez prepreka, komplikacija i dodatnih troškova.
To podrazumijeva pažljiv odabir materijala, boja, dodataka poput ljepila ili etiketa, ali i oblika ambalaže koji omogućuje učinkovito sortiranje i obradu.
• Ambalaža složena od više vrsta neodvojivo (ili teško odvojivo) spojenih materijala – poput aluminijske folije spojene s plastikom – u teoriji zvuči praktično, ali u stvarnosti stvara ozbiljan izazov za reciklažu. Stoga stručnjaci preporučuju korištenje monomaterijala; npr. cijela ambalaža izrađena od jednog tipa plastike, kao što je polietilen ili polipropilen. Takve ambalaže lakše se prepoznaju, sortiraju i obrađuju.
• Slično vrijedi i za boje. Tamne ili crne ambalaže često sadrže pigmente koje optički čitači u sustavima za odvajanje ne mogu ‘vidjeti’, pa takva ambalaža završava u otpadu. Zbog toga se sve više prelazi na svijetle, prozirne ili reciklažno-prijateljske pigmentacije koje omogućuju prepoznavanje i selekciju.
• Slično je i s ljepilima i načinom na koji je jedan ambalažni materijal pričvršćen za drugi. Ljepila koja se ne rastvaraju pri pranju mogu kontaminirati reciklat. Etikete koje se ne odvajaju sprječavaju sortiranje. Čak i završne obrade poput laminiranja ili lakiranja mogu otežati ili onemogućiti uspješno recikliranje. Svaki sloj treba promišljeno odabrati – ne samo zbog estetike, već i zbog krajnjeg učinka na okoliš.
• Zato se sve više razvijaju smjernice koje pomažu dizajnerima i proizvođačima da unaprijed razmišljaju o cijelom životnom ciklusu ambalaže. Jedan od primjera su RecyClass preporuke ili europske D4ACE smjernice, koje vrlo konkretno opisuju kako oblikovati ambalažu koja će zaista završiti u reciklaži, a ne u otpadu.
TEHNOLOGIJE OTVARAJU NOVA VRATA
Uz pametan dizajn, tehnologija igra sve veću ulogu u olakšavanju reciklaže. Primjerice, digitalni vodeni žigovi – nevidljive oznake ‘ugrađene’ u ambalažu – omogućuju da se ambalaža automatizirano sortira prema vrsti, brendu, pa čak i sastavu. Iako su još u eksperimentalnoj fazi, ove tehnologije imaju potencijal revolucionirati sustav obrade otpada.
U okviru inicijative HolyGrail 2.0, testiranja u stvarnim proizvodnim uvjetima pokazala su točnost prepoznavanja veću od 95%, što otvara vrata standardizaciji i širem prihvaćanju ovakvih rješenja. S druge strane, analiza životnog ciklusa (LCA – Life Cycle Assessment) pomaže u razumijevanju koliko ambalaža stvarno utječe na okoliš – od sirovine koju koristimo pa sve do kraja njezina životnog vijeka. Takva procjena sve češće je osnova za odluke o redizajnu ambalaže, a ujedno omogućuje i iskreniju, otvorenu komunikaciju s potrošačima, što postaje važan dio imidža svakog brenda.
PRIDONOSI SNAZI BRENDA
Dizajn za recikliranje ne donosi koristi samo okolišu. Sve više potrošača, osobito mlađih generacija, svoju lojalnost brendu temelji upravo na njegovoj održivosti. Ambalaža postaje komunikacijski alat putem kojeg se prenosi poruka da tvrtka ne razmišlja samo o profitu, već i o posljedicama. Jasne oznake o reciklabilnosti, transparentna komunikacija i edukacija potrošača mogu dodatno povećati učinak održivih rješenja. Brendovi koji integriraju održivost u dizajn ambalaže i to jasno komuniciraju ostvaruju bolju povezanost s potrošačima i jačaju svoju reputaciju.
NOVA REGULATIVA NA SNAZI
Nova europska Uredba o ambalaži i ambalažnom otpadu, popularno zvana PPWR, jasno postavlja pravila: do 2030. sva ambalaža mora biti reciklabilna. To znači da je promjena neizbježna, a oni koji krenu ranije imat će ne samo konkurentsku prednost, već i više vremena za prilagodbu i inovaciju. Osim zahtjeva za reciklabilnost, nova regulativa propisuje i minimalne udjele recikliranih materijala u određenim vrstama ambalaže te ograničava upotrebu nepotrebne ambalaže i višeslojnih kombinacija koje se ne mogu reciklirati. Time zakonodavac jasno signalizira kraj ‘greenwashinga’ i početak stvarne odgovornosti. Dizajniranje ambalaže za recikliranje više nije stvar izbora – to je temelj odgovornog poslovanja. Proizvođači koji prepoznaju tu promjenu i u nju ulože znanje, vrijeme i sredstva postaju predvodnici nove, održive industrije.
Znate li?
• U EU se godišnje proizvede više od 80 milijuna tona ambalažnog otpada
• Prema EU regulativi, do 2030. sva ambalaža mora biti tehnički reciklabilna
• Ambalaža od monomaterijala ima 2–3 puta veće šanse da bude reciklirana u praksi
• Samo 40% plastične ambalaže u EU zaista se reciklira – iako mnoge nose oznaku da su reciklabilne
